Danas se navršava 27 godina od nikada razriješenog ubistva ministra vanjskih poslova RBiH, doktora Irfana Ljubijankića. Dvadeset osmog maja ove godine navršava se punih 27 godina otkako su kod hrvatskog gradića Slunja mučki ubijeni tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, njegova tri saputnika i tri člana posade iz helikoptera koji je na posljednji let krenuo s improviziranog vojnog aerodroma u Ćoralićima kod Cazina.
Prema službenoj zabilješci brigadira Nedžada Suljića, napisanoj u noći kada se tragedija dogodila, ministar Ljubijankić, njegov pratilac major Fadil Pekić, tadašnji savjetnik u Ambasadi BiH u Zagrebu Mensur Šabulić i zamjenik državnog ministra pravde Izet Muhamedagić stigli su u Ćoraliće u 2.10 sati. Tri minute ranije, na aerodrom je sletio helikopter kojim je iz Zračne luke u Zagrebu dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal za opkoljeni Bihaćki okrug. Prije nego što je helikopter ponovno uzletio, članovi posade; dva ukrajinska pilota Grigorijevič i Dudajev i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio s dva zrna iz pješadijskog naoružanja, ali bez većih oštećenja.
Brigadir Suljić je zabilježio i da je, prethodno, od Zapovjedništva Petog korpusa Armije RBiH dobio odobrenje za slijetanje i polijetanje helikoptera, da je meteorološka situacija 28. maja 1995. bila povoljna, noć tamna, bez mjesečine… Primijetio je i da su svi putnici, prije nego što su vrata helikoptera zatvorena, na sebe navukli pancire, piše SB.
“Do 3.50 sati smo sa Isturenog komandnog mjesta Ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne odbrane (na zagrebačkom aerodromu, op.a.) čekali potvrdu o dolasku helikoptera. Pošto je nismo dobili, poslali smo upit. Na osnovu odgovora sa IKM-a, zaključio sam da se s helikopterom nešto desilo. U 4.56 sati obavijestio sam Komandu 5. Korpusa da helikopter nije sletio i zahtijevao da se sa tim upozna komandant Korpusa”, napisao je brigadir Nedžad Suljić, napominjući kako je tražio da se odmah krene u potragu za letjelicom i spašavanjem eventualnih preživjelih.
“U 10.30 sati sam bio kod komandanta Korpusa, koji mi je saopštio da je helikopter vjerovatno oboren, i to nekim raketnim sistemom. Zahtijevao je da o događajima ne obavještavam nikoga i da prekinem sve kontakte s Isturenim komandnim mjestom. Komanda Petog korpusa je preuzela na sebe da vodi dalji postupak i izvještavanje o svemu što se sazna o helikopteru”, stoji, između ostalog, u strogo povjerljivom izvještaju koje je brigadir Suljić podnio 29. maja.
Letjelica u kojoj su ministar vanjskih poslova BiH i njegovi saradnici putovali prema Zagrebu, srušena je u rejonu Kremena, na okupiranom području Slunja, s položaja nekadašnje Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK). O njihovoj tragičnoj smrti javnost su prvi obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin, koji su na mjestu pada helikoptera snimili prilog o još jednom “velikom uspjehu” pripadnika VRSK. Na nemontiranom videozapisu kninskih novinara, snimljenom kamerom VRSK koji su vojnici Hrvatske vojske zaplijenili nekoliko mjeseci kasnije, poslije oslobađanja okupiranih dijelova, vide se ostaci letjelice, mrtva tijela putnika, pronađeni osobni i službeni dokumenti. Taj materijal, ali i drugi, neuporedivo važniji dokazi nedvojbeno otkrivaju nalogodavce i izvršioce napada na helikopter s članovima Vlade BiH.
Prvi koji je javno progovorio o videosnimcima s mjesta pogibije ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića bio je advokat Josip Sladić iz hrvatskog grada Siska. Sladić je kao pravni zastupnik krajiških logoraša izjavio da je sav pronađeni dokazni materijal predao Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu (koje je mjesno nadležno), zajedno s krivičnom prijavom protiv bivšeg pukovnika VRSK Dušana Lončara i nekolicine njemu podređenih časnika.
Postrojavanje pripadnika VRSK na Slunju organizirano je na pravoslavni blagdan Vidovdan, 28. juna 1995., kao odgovor na veliku vojnu paradu Hrvatske vojske, koja je održana 30. maja na zagrebačkom Jarunu, a nakon uspješno okončane operacije Bljesak u zapadnoj Slavoniji 1. maja iste godine.
Odluka o organizaciji proslave na okupiranom Kordunu donesena je nenadano, u namjeri da se krajiškim Srbima povrati poljuljani moral, a njezin je glavni inicijator bio general Mile Mrkšić (presudom Haškog tribunala osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u Vukovaru), koji je u to vrijeme na mjestu zapovjednika VRSK zamijenio generala Milana Čeleketića.
Na videomaterijalu haški osuđenik Mile Mrkšić za govornicom, u prisustvu tadašnjih najviših civilnih i vojnih predstavnika srpske paradržavice u Hrvatskoj, čita imena brojnih časnika VRSK koji su odlikovani i unaprijeđeni u više činove te objavljuje kome su dodijeljene nagrade za “uspješno izvedenu operaciju rušenja neprijateljske letjelice”. Iako general Mrkšić tada nije izrijekom kazao o kojoj se le