Prošlo je tačno 39 godina od kobne nedjelje, 29. juna 1986. godine, kada je Una u crno zavila porodicu Midžić i cijeli Bihać. Tog sparnog ljetnog dana mnogi su građani potražili osvježenje na rijeci, među njima i Mesud Midžić (40), radnik RO „Krajina-metal“, sa svoja tri sina – blizancima Senadom i Damirom (7) te najstarijim Adisom (14).
U čamcu prijatelja Sulejmana Hošića veslali su nizvodno, šaleći se i uživajući u sunčanom danu, nesvjesni tragedije koja im se približavala. Kada su se našli između dva slapova, čamac je počeo gubiti kontrolu i voda ih je počela vrtjeti u krug. Panika je zavladala, a u trenu su se našli pod vodom.
„Kad me voda treći put izbacila na površinu, uspio sam dohvatiti Adisa. Tražio sam blizance, vikao upomoć, a onda sam čuo da su spašeni. Bio sam na izmaku snage”, prisjetio se Mesud.
U tim trenucima, na obali su alarmirani Samir i Mehmed Alagić. Bez oklijevanja, bacili su se u hladnu, virovitu Unu i zaplivali prema slapovima. U nadljudskoj borbi s vodenom stihijom uspjeli su izvući Damira, Adisa i njihova oca.
„Na svoje živote nismo mislili, samo na to kako spasiti tuđe”, prisjećaju se braća Alagić. U pomoći im se pridružio i komšija Mujo Begatović, koji je također skočio u rijeku i pomogao izvući unesrećene.
Nažalost, jedno dijete nije preživjelo. Sedmogodišnji Senad Midžić ostao je na dnu rijeke. Njegovo tijelo ronioci iz Bihaća, predvođeni Muhemadom Fajkovićem, tražili su punih 16 sati, sve dok ga nisu pronašli nedaleko od mjesta nesreće.
Ova tragedija ostala je duboko urezana u sjećanje Bišćana.
Priča o hrabrosti spasioca i o tužnom gubitku mališana Senada i danas budi emocije, podsjećajući na moć i opasnost Une, ali i na ljude koji su spremni riskirati život da bi spasili druge.