Unuk Fikreta Abdića oglasio se emotivnom porukom u kojoj je govorio o ratnoj prošlosti Velike Kladuše, izbjeglištvu stanovništva tog kraja i razlozima zbog kojih je istrčao 55 kilometara, piše Crna-Hronika.
U objavi je iznio vlastito viđenje ratnih događaja i sukoba u tadašnjoj bihaćkoj enklavi, posebno perioda Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, koju je predvodio njegov djed Fikret Abdić.
„Vi koji ovo čitate, a ne znate ni pronaći Veliku Kladušu na karti — nemojte nam suditi dok ne shvatite“, poručio je na početku.
Prema njegovim riječima, stanovnici tog kraja tokom rata prolazili su kroz izbjeglištvo, gubitak domova i teške međusobne sukobe. U svojoj objavi autonomiju koju je predvodio Abdić opisuje kao pokušaj zaustavljanja krvoprolića i izraz političke volje dijela stanovništva.
Autor objave posebno se osvrnuo na egzoduse stanovništva, navodeći da su hiljade ljudi ostale bez svojih domova.
“Vi koji ovo čitate, a ne znate ni pronaći Veliku Kladušu na karti — nemojte nam suditi dok ne shvatite.
Evo što se dogodilo — jednostavno, za one koji ne znaju.
Ljudi mog kraja bili su u izbjeglištvu. Ne zato što su htjeli rat, nego zato što su bježali. Bježali su pred vojskom na čijem su čelu bili ljudi kojima cilj nije bila ni država ni sloboda — nego pljačka. Naša imovina, naše kuće, naš rad. Obogatili su se onim što su nam oduzeli i od toga (jako)dobro žive i danas.
Prije toga, moj narod je pokušao nešto neshvatljivo mirno: autonomiju. Ne otcjepljenje, ne izdaju — nego demokratsku volju ljudi, od Kladuše do Bihaća, da zaustave krvoproliće. Da se međusobno ne ubijaju s drugim narodima s kojima su stoljecima živjeli, radili i borili se zajedno (protiv stranih okupatora koji su kroz povijest okupirali bos. hrv. krajinu). Ta je volja bila potvrđena i na skupštini. Ali reći „ne” ratu značilo je postati neprijatelj onima koji su od rata živjeli. I tako je na miroljubive ljude poslana prvo policija, a zatim vojska.
A onda je došao trenutak koji nitko tko ga nije proživio nema pravo suditi. Ljudi su imali dvije opcije, i obje su bile strašne: ostati u izbjeglištvu i gledati kako im od gladi umiru žene i djeca — ili se vratiti kući. A kući se moglo samo na jedan način: kroz borbu. Nisu se vraćali da osvajaju. Vraćali su se da prežive, da oslobode svoja sela i da svojoj djeci vrate krov nad glavom.
I usred svega toga dogodilo se ono što povijest odbija zapisati.
Kada su, u dva egzodusa, deseci tisuća ljudi — u velikoj većini Muslimana, zajedno s hrvatskim izbjeglicama — ostali bez svega, primili su nas oni koje su nam godinama predstavljali kao neprijatelje. Srbi, i sami u teškoj krizi, otvorili su vrata muslimanskim i hrvatskim porodicama. Tu ljudskost, tu požrtvovnost — nju nitko ne spominje. Jer ona ruši priču o mržnji na kojoj su neki gradili karijere.
Zato nas ne krivite za ono što ne razumijete.
Ja nisam bio izbjeglica, tad nisam ni rođen. Ali moja baka jest, i moj narod jest. I ono što im je učinjeno oblikovalo je mene.
Ovih 55 kilometra istrčao sam za sve one koji su izgubili dom i danas žive daleko od njega. I za sve one koji su dali život da zaštite svoj dom, svoje radno mjesto i svoj san.
Ne tražim da nas žalite. Tražim samo da, prije nego što otvorite usta, naučite gdje smo na karti — i što se ovdje uistinu dogodilo.
Jer mi nismo kolateralna šteta ničijeg mira. Mi smo ljudi koji su, kad je bilo najteže, izabrali čovjeka. I to nam nitko ne može oduzeti. – zaključio je Arijan unuk Fikreta Abdića.