Odrasla stabla u gradovima nisu ukras nego infrastruktura. Ona hlade ulice, zadržavaju kišnicu i smanjuju pritisak na zdravstveni sistem tokom vrućina. Arborist Fran Poštenjak upozorava da gradovi koji ih gube ostaju bez prirodne odbrane od ekstremnih temperatura.
posječeno-stablo-sarajevo.Screenshot 2026-08-09 211554
N1
Odrasla stabla u gradovima nisu ukras nego infrastruktura. Ona hlade ulice, zadržavaju kišnicu i smanjuju pritisak na zdravstveni sistem tokom vrućina. Arborist Fran Poštenjak upozorava da gradovi koji ih gube ostaju bez prirodne odbrane od ekstremnih temperatura.
Naučna zajednica to potvrđuje već četiri decenije.
Blizina gradskog zelenila ublažava takozvani efekat toplotnog ostrva, dakle pojavu da su gradovi osjetno topliji od okoline, jer asfalt i beton upijaju toplinu i otpuštaju je i nakon zalaska sunca.
Uz to stabla prečišćavaju zrak, zadržavaju oborinsku vodu i smanjuju buku.
Prema Poštenjakovim riječima, ona i dokazano poboljšavaju fizičko i mentalno zdravlje stanovnika, a povećavaju i vrijednost nekretnina u ulici.
Ovdje je razlika koja se najčešće previdi kada se stablo ukloni uz obećanje da će biti posađeno novo.
Mladom stablu trebaju decenije da nadoknadi ono što daje jedno odraslo.
Krošnja koja danas hladi cijelu ulicu nastajala je trideset ili pedeset godina. Sadnica posađena na njeno mjesto tu funkciju neće imati ni za deset.
Zbog toga Poštenjak gubitak odraslog stabla opisuje i kao finansijski gubitak.
“Svako izgubljeno odraslo stablo znači gubitak besplatnog hlađenja ulica, smanjenja buke i pada vrijednosti nekretnina”, navodi.
Posljedice su, kako ističe, veći troškovi hlađenja, veći pritisak na zdravstveni sistem i veći rizik od poplava, jer nema ko da zadrži kišnicu.
Upravo zato što hlade, stabla su i prva na udaru.
Hlađenje se odvija isparavanjem vode kroz lišće, i to je razlog zbog kojeg je ispod krošnje osjetno svježije nego na suncu.
Zbog toga potrošnja vode raste s temperaturom.
Prosječno gradsko stablo visoko dvadeset metara pri temperaturama do 25 stepeni troši između 150 i 200 litara dnevno. Pri 35 stepeni i više ta potrošnja skače na 400 do 600 litara.
Ako tu vodu ne dobije, prestaje hladiti, a zatim počinje propadati.
Postoji i problem koji je specifičan za gradove.
Gradsko tlo je zbijeno, zbog gaženja, saobraćaja i građevinskih radova.
U takvom tlu nestaju sitne pore kroz koje prolaze zrak i voda, pa kiša otječe po površini umjesto da natapa korijen. Stablo tako može ostati žedno i nakon kiše.
Poštenjak zato preporučuje dubinsko natapanje, dakle sporo zalijevanje koje vodi omogućava da prodre do korijena.
Naglašava i da se otpornost planira prije sadnje, a ne kada šteta nastane.
“Ako mu ne osiguramo dovoljno kvalitetnog, nesabijenog tla, osuđujemo ga na život u stresu”, kaže.
“Ulaganje u kvalitetnu sadnju nije trošak. To je ulaganje u sigurnost, zdravlje i otpornost gradova”, poručuje.