Nedostatak ljekara već predstavlja ozbiljan izazov za zdravstveni sistem Unsko-sanskog kantona, a bez dugoročnog ulaganja u obrazovanje vlastitog medicinskog kadra problem bi u narednim godinama mogao postati još izraženiji.
Da nedostatak stručnog kadra nije samo pitanje budućnosti pokazuje i činjenica da je Zavod zdravstvenog osiguranja USK početkom ove godine javno naveo da Kantonalna bolnica u Bihaću nema dovoljan broj ljekara te da postoji problem s nedostatkom specijalista.
Prema podacima iznesenim ovih dana u javnosti, godišnje medicinske fakultete upiše svega sedam do deset učenika iz Unsko-sanskog kantona, dok dio njih tokom studiranja odustane zbog visokih troškova i zahtjevnosti višegodišnjeg obrazovanja. Te brojke iznesene su u prijedlogu kojim se zagovara znatno veće ulaganje u školovanje budućih ljekara.
Kao jedno od mogućih rješenja navodi se uvođenje sistemskog stipendiranja, ali i povoljnog kreditiranja najboljih učenika iz USK koji odluče studirati medicinu. Ideja podrazumijeva da bi korisnici takve podrške nakon završetka školovanja određeni period radili u zdravstvenim ustanovama na području kantona.
Cilj predloženog modela bio bi da se broj studenata medicine iz USK postepeno poveća na približno 50 godišnje. Prema procjeni iznesenoj uz prijedlog, takav broj studenata dugoročno bi mogao omogućiti da zdravstveni sistem kantona godišnje dobije između 20 i 30 novih doktora koji bi se vratili i radili u USK. Riječ je, međutim, o projekciji iz prijedloga, a ne o već usvojenom programu ili garantovanom broju budućih ljekara.
Problem je dodatno složen jer školovanje doktora traje godinama. Čak i kada bi se značajno povećao broj mladih koji danas upisuju medicinu, rezultati takve politike bili bi vidljivi tek nakon završetka fakulteta, a za pojedine specijalističke grane potrebno je još više vremena.
Zbog toga se pitanje kadrova u zdravstvu sve manje može posmatrati samo kroz trenutno popunjavanje slobodnih radnih mjesta. Dugoročno rješenje podrazumijeva planiranje potrebnog broja ljekara, ulaganje u studente, omogućavanje specijalizacija i stvaranje uslova zbog kojih će mladi doktori nakon školovanja imati razlog da ostanu ili se vrate u Krajinu.
Ukoliko se takve mjere ne počnu provoditi na vrijeme, današnji nedostatak ljekara mogao bi postati još ozbiljniji problem. A pitanje koje se već sada nameće građanima Unsko-sanskog kantona vrlo je jednostavno: ko će ih liječiti za deset godina ako se budući doktori ne počnu školovati danas?