U Starom Majdanu kod Sanskog Mosta danas živi Zlate Gazibera, dobitnica ratnog priznanja Zlatni ljiljan iz 1994. godine, nekadašnja pripadnica 108. motorizovane brigade, a kasnije 215. brigade u sastavu Drugog korpusa.
Danas provodi penzionerske dane baveći se poljoprivredom, čuvajući ovce i obavljajući svakodnevne kućanske poslove.
Ipak, rat je na njenom tijelu i životu ostavio trajne posljedice.
Zlate je tokom rata tri puta ranjena, a i danas u tijelu nosi gelere.
„Ranjena sam tri puta. Još imam gelere u nozi i jedan u glavi. Teško hodam, a i promjene vremena mi ne idu na ruku“, ispričala je.
Prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu živjela je i radila u Sloveniji, dok su joj majka i kćerka bile u BiH.
Trenutak koji je, kako kaže, promijenio njen život dogodio se dok je radila u slovenskoj bolnici.
Tamo su dolazile žene i izbjeglice kojima je bila potrebna medicinska pomoć, a među njima su bile majka i kćerka koje su, prema njenom svjedočenju, željele prekinuti trudnoću nakon što su obje bile silovane.
„U tom trenutku u meni se sve srušilo. Ja sam u toj djevojci vidjela svoju kćerku, zapitala sam se šta da se njoj to desilo. Odmah sam odlučila da ni dana više neću ostati u Sloveniji“, prisjetila se Zlate.
Nazvala je braću i sestre, oprostila se od njih i odlučila vratiti u Bosnu i Hercegovinu.
Put do Bosne u to vrijeme nije bio jednostavan. Kako priča, uspjela je ući preko Posušja, gdje je srela četvoricu vojnika iz Brčkog i rekla im da se želi uključiti u odbranu zemlje.
Vojnici su joj predlagali da radi u kuhinji ili sanitetu, ali ona je to odbila.
„Nisam ja željela raditi te poslove, ja sam htjela uzeti pušku u ruku i braniti državu“, kazala je.
Dodaje da joj u početku mnogi nisu vjerovali i da nekoliko komandanata nije željelo ženu u jedinici.
Tek nakon petnaestak dana jedan komandant dopustio joj je da pristupi jedinici.
Zlate kaže da su je njeni saborci s vremenom prihvatili kao potpuno ravnopravnu.
„Nikada nisam dala da idu ispred mene. Ja sam se uvijek prva javljala kao dobrovoljac. Komandir ih je često ružio jer sam ja istupala prije njih“, prisjeća se.
Najbolnije uspomene vezane su za saborce koje je izgubila.
„Bilo je teško vidjeti da ginu ljudi s kojim si rame uz rame u rovu bio, s kim si dijelio zadnju cigaretu, zadnji komad hljeba. Mi smo se srodili, bili smo jedna duša. Ginuli su nam na rukama“, ispričala je.
Prisjeća se i zarobljavanja, nakon kojeg je bila razmijenjena.
Kaže da sve ono što je doživjela tokom rata nije moguće u potpunosti opisati riječima.
„Da čovjek piše, opisati ne može, da govori, izgovoriti ne može, šta se sve preživjelo. Traume nosimo sa sobom“, kazala je.
Iako je rat iza nje, kaže da je danas najviše boli nepravda.
Navodi da je godinama osjećala da su ljudi poput nje zaboravljeni.
Posebno ju je pogodio trenutak kada je, tražeći pomoć za popravku puta, dobila odgovor: „Ti zagradi šta si ti oslobodila.“
„To me ubija“, kaže Zlate.
Majka ju je, prisjeća se, nakon drugog ranjavanja molila da se više ne vraća na ratište.
Ona to nije mogla prihvatiti.
„Rekla sam mami da se borim za svoj narod, za njih ću da živim i da ginem.“
Nakon toga je, kako navodi, ranjena i treći put.
I danas govori da bi, ukoliko bi domovina ponovo bila ugrožena, opet bila spremna uzeti pušku.
„Ne dao dragi Allah dž.š. sad da izbije rat, ja još mogu da nosim pušku i opet sam spremna da stanem na branik svoje domovine.“
Nakon rata ponovo je otišla u Sloveniju, gdje je upoznala supruga i jedno vrijeme živjela.
Ipak, Bosna i Hercegovina ju je ponovo vukla nazad.
„Nisam mogla ostati jer me je vukla želja da se vratim u BiH. Živim ovdje i ovdje ću i da umrem“, poručila je Zlate Gazibera, dobitnica Zlatnog ljiljana.