Deset godina je prošlo od tragične noći koja je zavila Bosnu i Hercegovinu u crno. Na današnji dan, 10. oktobra 2016. godine, u Sarajevu su ugašena dva mlada života. Selma Agić iz Bugojna i Edita Malkoč iz Bosanske Krupe imale su samo 21 i 20 godina. Pred njima su bili snovi, planovi, ljubav, prijateljstva i čitav jedan život koji nikada nisu dobile priliku proživjeti.
Bile su najbolje prijateljice, studentice psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. U glavni grad Bosne i Hercegovine došle su kako bi se obrazovale, gradile svoju budućnost i ostvarile snove. Umjesto diploma, radosti i novih životnih poglavlja, njihove porodice dočekale su vijest koju nijedan roditelj ne bi smio čuti.
Te kobne oktobarske večeri, dok su na Marijin Dvoru prelazile ulicu na pješačkom prijelazu, na njih je automobilom naletio Sanjin Sefić, koji je vozio brzinom većom od 100 kilometara na sat i prošao kroz crveno svjetlo. Selma i Edita smrtno su stradale, a vozač je pobjegao s mjesta nesreće.
Njihova smrt potresla je cijelu državu. Sarajevo je plakalo, Bugojno je plakalo, Bosanska Krupa je plakala. Dvije djevojke koje su tek zakoračile u svijet odraslih postale su simbol nevino izgubljene mladosti, ali i bolno upozorenje na posljedice bahate i neodgovorne vožnje.
Sanjin Sefić pravosnažno je osuđen na 16 godina i šest mjeseci zatvora. Ipak, nijedna presuda ne može vratiti dvije kćerke njihovim roditeljima, dvije prijateljice njihovim najbližima niti godine koje su im nasilno oduzete.
Posebno bolno odjekuju riječi Selminog oca Amira Agića, koji je ranije govorio da, suprotno onome što mnogi misle, protok vremena ne donosi olakšanje. Naprotiv, kako godine prolaze, praznina postaje sve teža.
Deset godina. Toliko je rođendana prošlo bez njihovih osmijeha. Toliko je proljeća došlo bez njih. Njihove kolege nastavile su studije, završavale fakultete, gradile karijere i porodice. Selma i Edita ostale su zauvijek mlade, na fotografijama koje čuvaju uspomenu na živote prekinute prerano.
U Bosanskoj Krupi njihovo sjećanje godinama živi kroz šetnje, cvijeće i tišinu. Na prošlogodišnjoj godišnjici građani su s mosta u rijeku Unu spuštali ruže u znak sjećanja na dvije djevojke. Svaki cvijet bio je poruka da nisu zaboravljene.
Danas, deset godina kasnije, njihova imena nisu samo podsjećanje na jednu strašnu tragediju. Ona su opomena svakom vozaču da trenutak neodgovornosti može uništiti nečiji čitav svijet.
Selma i Edita trebale su danas živjeti svoje snove. Trebale su se radovati životu, uspjesima i svemu onome što donose godine. Umjesto toga, iza njih su ostali bol, uspomene i ljubav koja ne prestaje.