Iako su u osmoj deceniji života, imaju itekako vedar duh, volju i želju za radom i uvijek pronalaze razlog za osmijeh. Kao starosjedeoci, poznaju cijelu historiju kraja, koji ni po koju cijenu ne bi napustili.
U selu nema puno ljudi, ali priroda je idilična.
“Imamo sve ovdje – telefon, vodu, struju. Put je prohodan. Svaki dan ima neki prijevoz. Prije se nikada nije čistio put, sada je mnogo drugačije, nisu više tako teški uslovu. Ali, omladina ide sa školom, poslom i firmama, zato ovdje nema života”, započinje priču Omer.
“Plešću čarape i to one debele za zimu. Neke prodam, a ako su nekome potrebne i poklonim. Iako sam starija od Omera tri godine, sve mogu da radim. Gotove čarape pošaljem i prijateljima, pa oni prodaju. Ja ne mogu da sjedim besposlena. Šta smo mi sve radili, ovo nije ništa. Sve smo na leđima nosili, sada imaju mašine”, kaže Hava.
A onda je Omer nastavio da se šali na njihov račun.
“Da, starija je od mene. Bio sam mlad i neiskusan, a ona zrelija, pa sam naletio. Dobro sam nagrabusio”, govori kroz osmijeh, a Hava dodaje da je više ona „nastradala“.
“Ma više sam ja nastradala. Njemu da nije valjalo, našao bi drugu. Ali, dok mu ide penzija, dobar je. Tolike godine sam radila na crno i ja nemam, ali sam se naradila. Bolje što je mlađi i ako Bog da, ostat će iza mene. I on je bio snažan, puno je radio u šumarstvu”, priča Hava.
I sad pod stare dane se bavi poljoprivredom i drže stoku.