Bosanski jezik je ono što njegujemo i u krugu porodice, ali i ono što nas povezuje izvan kuće jer smo svi uključeni u aktivnosti inspirisane domovinom
Kada je u pitanju dopunsko obrazovanje na maternjim jezicima za djecu građana i građanki Bosne i Hercegovine u svijetu, za sada najbolja situacija je sa onima koji žive u Švedskoj. Maternji jezici u ovoj zemlji, u kojoj živi i više od 80.000 naših građana/ki bh.porijekla, uključeni su u obrazovni sistem, obrazovni ciljevi, planovi, kriterij ocjenjivanja, kao i samo finansiranje nastave je utvrđeno na državnom nivou.
S obzirom na to da država Bosna i Hercegovina nije regulisala ovu oblast, u većini drugih zemalja svijeta u kojima živi ogroman broj građana i građanki BiH, uključujući i Njemačku, Veliku Britaniju, Nizozemsku, Italiju, Belgiju, Dansku, Norvešku.., uglavnom sve zavisi od samoorganizovanja bh. aktivista i njihovih asocijacija.
– Švedska je jezičko kraljevstvo u pravom smislu te riječi, kaže profesorica Amela Isanović.
– U Švedskoj ne postoje dopunske škole jer djeca u svojim školama, učionicama uče bosanski jezik. Jezik je priznat kao bilo koji drugi svjetski jezik. Pri završetku osnovnog ili srednjoškolskog obrazovanja djeci se maternji jezik boduje, ulazi u prosjek ocjena i tretira se kao izborni predmet. Upravo zbog toga nastava bosanskog jezika (ili bilo kojeg drugog maternjeg) nije u direktnoj uslovljenosti, nije u direktnoj vezi s matičnom državom. Plan i program koji je definisan od strane švedskog ministarstva obrazovanja definira da djeca kroz nastavu maternjeg jezika njeguju svoj identitet, upoznaju zemlju porijekla, ali sve ingerencije u organizaciji, učenju su na zemlji domaćinu, na Švedskoj. Osim toga, Švedska postavlja jasan uslov kada je u pitanju pravo na maternji jezik, a taj uslov je da je maternji jezik živ u kući, u porodici, odnosno da ga dijete već poznaje na komunikacijskom nivou.
Amela Isanović je profesorica u srednjim školama u Göteborgu gdje predaje bosanski kao strani jezik, odnosno maternji, djeci koja su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Rođena je u Zvorniku 1973. godine. Završila je Pedagošku akademiju u Tuzli, odsjek za Bosanski jezik i književnost (1996), a 2011. godine i Filozofski fakultet Tuzla i stekla zvanje profesorice bosanskog jezika i književnosti (diplomirala iz oblasti metodike nastave s temom: Ocjenjivanje u nastavi književnosti). U martu 2014. godine stekla je zvanje magistra završivši II ciklus studija iz oblasti povijesti bosanskog jezika. Master tema je bio istraživački rad o bosaničnim natpisima i stećcima u okolini Bijeljine.
– U Švedsku smo se doselili u oktobru 2016. godine nakon što sam dobila posao u Jezičkom centru na poslovima nastavnika maternjeg jezika. S obzirom na to da sam dobila posao prije preseljenja, i da je u Göteborgu naša zajednica široka i dobro organizovana, vrlo brzo sam se uključila u društveni život i sve ono što naše ljude povezuje s domovinom. S obzirom na to da sam oduvijek radila na bosnoljubivim projektima iz kulture, dobro im je došla moja pomoć i kreativnost. Mogućnosti koje nam pruža Švedska (govorim o komuni Göteborg) su odlične ali to nije dovoljno, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da već govorimo o drugoj, pa i trećoj generaciji. I rječnik roditelja, onih starijih je osiromašen, znanja sve oskudnija. Upravo to nas obavezuje da stalno tražimo nove načine, da pokrećemo projekte pa i pišemo knjige. S tom namjerom da probudim interes i uključenost roditelja u proces očuvanja jezika je nastala i moja nova, peta po redu, knjiga “Učimo? Ma, ne – igramo se!” koja je namijenjena roditeljima, učiteljima, voditeljima radionica i udruženja i koja sadrži petnaest didaktičkih igara igrivih u autu, na rođendanu, na putovanju… Knjiga osim konkretnih primjera i opisa sadrži i 15 kodova za digitalne igre koje djeca mogu igrati na mobitelu ili tabletu ali s krajnjim ciljem obogaćivanja jezika i govora. Ogroman interes za knjigu potvrđuje koliko nam je ovakva literatura neophodna i da je koncept knjige više nego prihvatljiv. I moje prethodne knjige su vezane za bosanski jezik, predstavljaju kreativne i interaktivne pristupe podučavanju i bogatoj baštini BiH. Da knjige imaju pedagošku i didaktičku vrijednost, pokazuje i to da su uvršetene na listu obavezne literature na edukacijskom fakultetu u Tuzli i da postoji živ interes prosvjetnih radnika u regionu za ovakav pristup učenju jezika i razvoja govora, te da pozivi za organizaciju seminara i redionica dolaze u kontinuitetu, tako da me očekuje intenzivno i proljeće i jesen. Naravno, ponekad je teško sve to stići, ali činjenica da na taj način pomažem u promociji bosanstva, da doprinosimo očuvanju i razvoju bosanskog jezika, da na taj način odgajamo nove generacije koje će izvana ojačati BiH, daju mi krila.
Profesorica Isanović ima poseban prijedlog i poruku za one koji su zadnjih godina odselili iz Bosne i Hercegovine.
– Ono što želim da kažem, pa evo predložim i drugima koji su nedavno odselili iz BiH je da ne žure, da ne brinu o tome hoće li savladati jezik sredine u kojoj žive. To dolazi spontano. Važno je u kući očuvati maternji jezik jer to je jedina garancija da će dijete uspješno napredovati i u tom novom/stranom jeziku. Ovo potvrđuju sve svjetske studije, a i moje iskustvo. Bosanski jezik je ono što njegujemo i u krugu porodice, ali i ono što nas povezuje izvan kuće jer smo svi uključeni u aktivnosti inspirisane domovinom, zaključuje profesorica Isanović.