I dok se narodi na Balkanu, skoro 30 godina poslije rata, i dalje prepucavaju i gledaju preko nišana, predvođeni političarima koji lagodno žive i opstaju na vlasti upravo zahvaljujući podelama koje izazivaju među njima, bračni par Nataša i Ibrahim Šarić u Čikagu žive svoju filmsku priču, gradeći svoje američke snove na ljubavi i uzajamnom poštovanju, slaveći pod jednim krovom i Bajrame i Božiće.
Njihova priča, koja, kao kod Tolstoja, liči na sve one srećne, a opet ne liči ni na jednu drugu, počela je prije nekoliko godina u “vjetrovitom gradu” pored jezera Mičigen. Ipak, da bi stigli dotle, oboje su prošli kroz živote koji ih nisu mazili. Naprotiv.
Natašina porodica je pred kraj rata u Bosni morala da napusti svoje ognjište nedaleko od Bosanskog Grahova i izbjegne put Srbije, dok su Ibrini roditelji u ratnom vihoru uspjeli da sačuvaju svoj mješoviti brak, možda zahvaljujući i tome što su imali sreću da žive u gradiću (Bosanskoj Krupi) u kome se džamija, pravoslavna i katolička crkva nalaze na desetak metaka razdaljine, kao nigde drugdje u bivšoj Jugoslaviji.
–Ja sam Ibrahim Šarić, poznatiji kao Ibro. Rođen sam, slučajno, u Velikoj Kladuši, gde je moj ćale tada radio kao šef kuhinje u Konjičkom klubu. Inače sam iz Bosanske Krupe, malog mjesta u Bosni gdje sam živio do svoje 18.godine, bio jedan od najperspektivnijih mladih fudbalera i proveo puno lijepih trenutaka. To je gradić u kome je svako dobrodošao, bez obzira koje vjere i nacije bio.
U Ameriku sam došao 2001.godine. Moj otac je bio ugledan čovjek u Krupi iako se nikad nije bavio politikom, a majka mi je Srpkinja rodom iz okoline Sremske Mitrovice, iz sela Veliki Radinci. Moji roditelji su držali restoran poslije rata, lijepo smo živjeli… Ja sam se spremao da odem na probu u jedan fudbalski klub u Njemačkoj, kada je otac jednog dana došao kući i rekao nam da se selimo za Ameriku. I tu počinje moj drugi život, kaže on za Serbian Times.
A onda riječ preuzima njegova supruga…
–Ja sam Nataša Šarić, rođena sam u Titovom Drvaru, a odrasla u jednom malom selu pored Bosanskog Grahova. Tu smo živjeli do rata i za vrijeme rata, a onda smo 1995. kao i svi iz tog kraja morali da tražimo sebi novi dom. Našli smo ga u Srbiji, u Bačkoj Palanci. Ja sam kod kuće čuvala mlađeg brata dok su roditelji pokušavali da nađu neki posao i obezbijede nam egzistenciju. Otac se zaposlio kao drvosječa, borio se da nam priušti ono što su imala druga djeca. Selili smo se mnogo puta, ali smo na kraju uspjeli da se skućimo, otvorimo pilanu i počnemo normalan život. U Bosni smo izgubili jednu, drugu kuću, zemlju, sve te materijalne stvari, a naučili smo da poštujemo one druge, važnije. Gledala sam oca i majku kako se bore pa sam i ja naučila da se borim. Završila sam srednju, upisala Ekonomski fakultet, paralelno radila u očevoj firmi…
A onda sam sa 21 godinom odlučila da želim nešto drugo, nešto novo. Odmalena mi je san bio da dođem u Ameriku, još iz vremena kada je moj otac radio ovdje, krajem 1980-tih. Roditelji nisu hteli da čuju, ali ja sam već bila prelomila. Došla sam preko Work&Travel programa i moj prvi posao je bio u Njujorku, gde sam radila kao server u jednom golf klubu. Bila sam tu pet meseci i vratila se u Srbiju da završim fakultet. I shvatilada sebe više ne vidim u Srbiji, te da ću u Americi kao žena imati veće mogućnosti i slobode. Posle godinu dana vratila sam se i ostala.
A sad dolazimo do onog dela priče kada se upoznaju Ibrahim i Nataša…
-U životu se ništa ne dešava slučajno, pa tako ni taj naš susret. Upoznali smo se u Čikagu, kada sam organizovao koncert Peđe Medenice, pjevača koji će nam kasnije postati kum. Tada smo oboje bili u braku, a zanimljivo da mi je Medenica stalno govorio kako moramo jednom da odemo u Bačku Palanku, kako je to divan grad, itd. Tako je i bilo, otišao sam tamo i u jednom restoranu opet vidio Natašu, koja je bila u posjeti porodici. Putevi su nam se ukrštali sve do jednog trenutka kada nas je Bog spojio, a tada smo već oboje bili slobodni ljudi.
-Znala sam kako se zove, mada se nikad nismo zvanično upoznali, sve do jednom kada mi je prišao na koncertu i pitao “Kako si?”. Bilo mi je smiješno, jer mi nikada nijedan muškarac nije prišao sa takvim pitanjem (smijeh). I eto tako…Izgleda da nam je bilo suđeno. On je tada živio u De Moinu, ja u Čikagu, ali nam to nije smetalo. Dopisivali smo se non-stop, prvo postali dobri prijatelji, a onda je sve postalo ozbiljnije i počeli smo da živimo zajedno.
Nataša kaže da u njenim roditeljima, iako su zbog rata morali da napuste svoje domove u Bosni, nije bilo gorčine, i da su zeta Bošnjaka, muslimana, prihvatili “na prvu”.
– S obzirom da je to naše zabavljanje potrajalo, kada smo odlučili da to preraste u vezu našima je preostalo samo da prihvate našu sreću. A pritom smo imali i sreće da su naši roditelji divni ljudi. Moji su prihvatili Ibrahima, njegovi mene i tu nikada nije bilo problema. Moja porodica je prošla svašta u životu i shvatili smo da u njemu postoje samo dobri i loši ljudi. A da je bilo članova šire porodice koji su davali ovakve i onakve komentare, bilo je. Ali, ko za to mari…
Ibro je rođen kao dijete iz mješovitog braka, tako da su njegovi snajku prihvatili “na prvu”…
-Ja dolazim iz porodice gdje takve stvari nikada nisu bile sporne. A i njena porodica, iako je svašta preživjela u ratu i posle rata, nikada nije pravila pitanje i prihvatila me je raširenih ruku, na čemu sam im zahvalan.
Ali, ne lezi vraže, bio je tu i jedan astrološki detalj koji je pomogao u zbližavanju… Ibro i natašin otac su rođeni na isti dan, a Nataša dodaje da imaju i vrlo sličan karakter i da se odlično slažu.
Na pitanje kako komentarišu činjenicu da ljudi na Balkanu i dalje žive u grču, opterećeni nacionalnim stvarima i ratnim traumama, a da se u Americi pripadnici istih balkanskih nacija druže, zabavljaju, osnivaju kompanije zajedno, njih dvoje odgovaraju ovako…
-Ljudi su svašta prošli u tim nesretnim vremenima, ali umjesto mržnje treba izvući pouku, da se neke stvari ne bi ponovile. Preživjeli smo tragediju zbog nekolicine političara, i interesa velikih sila koje su nam podmetnule rat, koji su onda usijane glave prihvatile. Jugoslavija je morala da umre, a to se desilo na najgori mogući način. Ali, posle svega, činjenica je da mi ne možemo jedni bez drugih, ni ovdje, ni na Balkanu. Samo što smo ovdje manje opterećeni pa ne biramo ljude prema veri i naciji, nego prema tome da li nam odgovaraju ili ne. A i tamo se situacija smiruje, Srbi idu u Hrvatsku na letovanje, Hrvati u Beograd u provod, iz Bosne se ide na more u Crnu Goru, itd. Prošlo je skoro 30 godine i krajnje je vrijeme da prestanemo da pričamo o ratu i počnemo da živimo normalno, kaže Ibro.
-Mi već pola života živimo u Americi, gde nije bitno da li je neko bijel, crn, ili žut. Ako te neko poštuje, poštuješ i ti njega. Srbi, Bošnjaci, Hrvati ovde nemaju bližih i prečih jedni od drugih. Dijelimo jedan jezik, istu kulturu, isti humor, logično je da se pomažemo. Svi smo bili žrtve tog rata. Mislim na obične ljude, ne na političare. Na kraju krajeva, NATO i Amerika su bombardovali Srbiju i po toj logici Srbi ne bi trebali da dolaze ovde. Pa ipak dolaze, i to u velikom broju. Zato što smo videli neku širu sliku. Na osnovu mržnje ne može se graditi ništa.
Pitamo ih oboje da i praktikuju vjerske običaje, slave praznike…
-Kad sam upoznala Ibru, nisam mnogo znala o islamu, više onako, površno. Nisam znala šta je Ramazan, šta je Bajram, kako se slavi, čestita, šta se jede…Nisam imala gde da saznam. Ali zbog njega i njegove ljubavi nije mi bilo teško da naučim. On je, s druge strane, naučio da izgovara molitve i da se za Božić ogleda u cicvari. Takođe, kad odemo za bajram kod njegovih čestitam im onako kako običaji nalažu. Sve su to lijepe stvari koje zajedno učimo i koje nas još više zbližavaju. Ja poštujem njegovo, on moje i u ovoj kući sada slavimo sve praznike, Božiće i Bajrame, a peku se i jagnje i česnica, s ponosom ističe Nataša
-Ja sam srećan i počastvovan što se na neki način nastavlja tradicija da se u mojoj porodici slave svi islamski i pravoslavni praznici. To su dani kada se porodice spajaju, kada se njeguje tradicija, kada se ljudi obilaze, druže, praštaju jedni drugima, kada se zaboravljaju loše stvari. Naravno, osim ovih naših slavimo i ovaj američki Božić i ostale njihove praznike, dodaje Ibrahim.
Slučaj je htio da se njih dvoje bave poslom koji povezuje balkanske narode u jednu priču. Njihovi klijenti su muzičari i pjevači iz svih republika bivše Jugoslavije, kao i publika koja dolazi na koncerte koje organizuju preko njihovog brenda, kompanije Balkan Sound Promotion.
Pitamo ih za kraj da pošalju poruka mladim ljudima, Balkancima, koji žive u Americi ili se tek spremaju da dođu…
-Neka prate svoj cilj, neka ne razmišljaju kako da uštede 10,000 dolara nego kako da ih zarade. Neka se druže sa pozitivnim ljudima, gledaju napred i bore se. Do cilja stižu samo hrabri. To Vam je kao u onom vicu gdje Mujo svako malo moli Boga: “Bože, pomozi da dobijem na lutriji, pomozi da dobijem na lutriji”… A onda mu se Bog obrati i kaže: “Pa dobro, čovječe, uplati već jednom taj tiket!” Tako je to i u životu, ističe Ibro.
-Živeći sa Ibrom naučila sam jednu stvar. Brak i ljubav je MI. Kad si s nekim u vezi, u braku, kada dijeliš život, sve, ne postoji JA i ON, moje i tvoje, sve je naše. U današnjem svijetu, koji je strašan sam po sebi, ništa nije strašno kada imaš nekog da podijeliš i dobre i loše dane. Bitno je da imamo i čuvamo jedni druge, stavlja tačku na ovaj intervju Nataša Šarić.
