Adnan Popovac imao je nepunih šest godina kada ga je u Hrasnici, naselju u sarajevskoj općini Ilidža, 2. septembra 1994. godine usmrtio snajperski metak ispaljen sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS).
Tetka Munira je tog kobnog septembarskog prijepodneva povela Adnana, zajedno sa njegovom mlađom sestrom Arnelom, do lokalne prodavnice u Hrasnici. Željela ih je obradovati nekim slatkišem. Djevojčica joj je bila u naručju, a Adnana je vodila za ruku kada ga je snajperski metak, ispaljen iz pravca susjednog naselja Vojkovići, koje je bilo pod kontrolom VRS-a, pogodio ispod desnog oka, usljed čega je na mjestu ostao mrtav, piše Anadolu.
Ove godine navršava se 30 godina od monstruoznog ubistva dječaka Adnana, jednog od 1.601 ubijenog djeteta tokom četvorogodišnje opsade Sarajeva, koja je počela na današnji dan prije 32 godine.
U mnogim masakrima nad civilima tokom opsade Sarajeva brutalno su ubijani mališani. Jedan od najokrutnijih i najsurovijih primjera, bez ikakve sumnje, je ubistvo Adnana Popovca. Jer, činjenica da je monstrum za snajperom, između djeteta i odraslog koji ga vodi za ruku, birao dijete i pogodio ga u oko, više je nego uznemirujuća i zastrašujuća.
U pratnji Adnanove majke Fatime Popovac i tetke Munire Šikalo stižemo u Ulicu generala Izeta Nanića (nekadašnja ulica Alekse Šantića), najdužu hrasničku ulicu, na mjesto na kojem je Adnan krvnički ubijen.
Fatima i Munira, uplakane jer ponovo otvaraju tešku i bolnu životnu ranu, pokazauju nam tačnu lokaciju na kojoj se sve dogodilo. Munira rukom pokazuje malu prodavnicu uz ulicu, istu onu u koju je tog dana ušla sa Adnanom da mu kupi slatkiše, ne sluteći da će ga za nekoliko minuta mrtvog držati na rukama.
Priča nam o Adnanu. Kaže kako je bio umiljat i pametan dječak. Nije se odvajao od tetke.
“Ja vam ne mogu riječima opisati kakvo je to dijete bilo. Koliko je to dijete bilo slatko, umiljato, razumno, pametno. Ono što kažu, samo je dragi Bog ljepši, koji ga je dao”, kaže Munira, i dodaje: “Da u mojim rukama pogine od svojih šest godina, duša moja. Šta je on kome kriv?”
Drugi septembar je, kako je to obično bivalo uoči masakara, bio miran dan. Već neko vrijeme bilo je dogovoreno primirje. Munira je sa malom kćerkom Šejlom svratila do sestre Fatime.
“Pošao je sa mnom, evo tu, u taj granap. On i njegova mlađa sestra Arnela, ne znam je li imala dvije i po godine. Bili smo jako vezani. Vraćajući se, vodila sam ga za ruku, a Arnelu sam držala u naramku, jer je bila mala. On je držao grisini u ruci. Idemo, i ja sam tad čula samo taj zvižduk. Nisam osjetila da bi mogao pogoditi mene ili njega. Samo taj njegov pad me povukao dole, tad sam vidjela da je pogođen”, kaže Munira.
Adnan je pao na tlo, uzela ga je u ruke, no već je bio mrtav.
“Ja sam zapomagala upomoć. Legla sam po svojoj Arneli kako bih zaštitila bar nju, jer sam vidjela da je Adnan mrtav. Stotinu metaka je, čini mi se, palo oko nas, oko mene i moje Arnele. To je zviždalo, nas nijedan nije ni ogrebao”, dodaje uplakana Munira.
U pomoć je pritekao komšija Nerko Metiljević te ih uspio nekako skloniti sa brisanog prostora do obližnje zgrade. Munira kaže da je tada vidjela kako prema njima trči Adnanov otac Enver.
“On je u tom trčanju pao, a ja sam mislila da je i on pogođen. Međutim, nije, vidjela sam kako ustaje. On je prvi došao do svog Adnana, uzeo ga je u naručje, krenuo prema ambulanti. Govorio je: ‘Ado sine! Spasit ćete babo! Spasit ćete babo! Od tog momenta se više ne sjećam”, priča Munira.
Na pitanje kako danas gleda na činjenicu da je neko bio u stanju pucati u dijete koje je vodila za ruku, Munira kaže kako joj je to kasnije prolazilo kroz glavu. Adnana je, objašnjava, pogodio prvi metak i jasno je da je dijete svjesno ciljano.
“Naravno, dijete je svjesno ciljano. To je brutalna činjenica, uništavali su naš pomladak, da nema našeg naraštaja i nataliteta, sve je to išlo ciljano”, kaže Munira.
U razgovoru se dotičemo i nedavno objavljenog filma Sarajevo safari, autora Mirana Zupaniča, o bogatim strancima koji su novcem plaćali mogućnost da sa položaja Vojske Republike Srpske pucaju po civilima u opkoljenom Sarajevu. Munira kaže kako ne može shvatiti da ljudsko biće može tako da se iživljava.
“Moj um, mene kao majke, tetke, građanina, bez obzira na tgo da li sam ja građanin Bosne i Hercegovine, da li sam građanin Srbije ili Crne Gore, ne može shvatiti da neko može doći da se iživljava nad nečijim djetetom. Da sebi pravi zadovoljstvo i uživanje, a nama tugu i bol”, kaže Munira.
Rat je bio, to je činjenica, dodaje, i borbena linija je nešto sasvim drugo, ali ovdje je riječ o brutalnom iživljavanju nad civilima, djecom. Podvlači kako, ipak, ne treba nikada generalizirati.
“To su samo monstrumi mogli uraditi, ljudi nisu nikako. Nisu svi isti. Nije bitno da li sam ja Munira ili Mira, bitno je jesam li ja čovjek ili nisam”, kaže Munira Šikalo, zaključujući kako se slučaj Adnana ne smije zaboraviti, kako o njemu treba pričati da se nikada i nikome ne ponovi.