Stotine ljudi u mjestu Bajica, na nekoliko kilometara od tugom zavijenog Cetinja, stajale su i čekale da se posljednji put oproste od Nataše Pejović Martinović, njenih sinova Mašana i Marka. Ljudi, uplakani, u šoku, i dalje ne vjeruju šta ih je snašlo.
U crkvi su stajala tri kovčega, dva mala i jedan veći, majčin. Nesretni otac Miloš Martinović stoji pred crkvom, crn kao ugarak. Na njegovom licu može se vidjeti neopisivi i nestvarni bol. Ljudi mu prilaze i izjavljuju saučešće. Poneko ga i zagrli. Otac s vremena na vrijeme jaukne.
Jecaj i bol
– Joj, Marko! U glavu ti je pucao. Joj, sinovi, vodio sam vas u školu, vodio na treninge – kroz grč, jecaj, bol, sam za sebe kaže Miloš. Nekoliko minuta prije 15 sati, kada je trebalo da se na vječni počinak upute Nataša i sinovi, počela je kiša. Mališani su uz suze sahranjeni pored majke, pred kojom su i nastradali.
Jezive riječi Miloša Martinovića rasplakale su svakoga ko je pročitao čitulju koju je porodici dao u crnogorskim novinama.
Baka i djed tragično stradalih dječaka posvetili su im dirljivu čitulju.
– Djeco moja, vaše odrastanje će zauvijek ostati u mom sjećanju. Uvijek sa vama. Neka mi vas anđeli čuvaju.
Porodica se danas oprostila i od Milana Mitrovića, kuma Martinovića, koji se upravo po Miloševom pozivu uputio ka Nataši i dječacima. Mitrović je sahranjen na cetinjskom Novom groblju.ž