Na današnji dan 1983. godine izrečena je presuda na Sarajevskom procesu. Ujedno je to bio i jedan od posljednjih velikih političkih procesa u raspadajućem komunističkom režimu u Jugoslaviji, kao i jedan od najkontroverznijih, blago rečeno. Optužba je tvrdila da su okrivljeni činili dobro organiziranu grupu koja je imala za namjeru tobožnje rušenje postojećeg poretka i navodno uspostavljanje islamske države na tlu Bosne i Hercegovine, a sve u dogovoru s izvjesnim centrima u inostranstvu.
Sarajevski proces grupi bošnjačkih intelektualaca 1983. godine još uvijek se tumači na različite načine: jedni ga doživljavaju kao klasični montirani sudski proces, drugi i dalje žilavo brane stajalište da je cjelokupan proces vođen uz poštovanje tadašnjih zakonskih propisa. Da je montiranje postojalo, to je činjenica u koju nema sumnje. No, pobornici takvog stajališta prečesto zaboravljaju da montiranje nije bila ekskluzivna karakteristika Sarajevskog procesa, nego je figurirala kao obavezujući scenarij svih političkih procesa u tadašnjem društvu. Kvalificiranjem Sarajevskog procesa nekakvom vrstom ekskluzivnog sudskog montiranja upada se u zamku amnestiranja drugih suđenja na identičnim principima, bez obzira što su možda bila manje važna, ili po broju optuženih manja.
Što se drugog stajališta tiče, da je sam proces vođen po zakonu, previše dokaza postoji da se sam zakon morao kršiti da bi se planirani naum realizirao, odnosno da bi se grupi, koju su činili Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Salih Behmen, Derviš Đurđević, Džemaludin Latić, Edhem Bičakčić, Melika Salihbegović, Mustafa Spahić i Đula Bičakčić, mogle izreći presude. Potpunu satisfakciju od stotinu godina kazne, a ne devedeset, koliko su zajedno dobili, koja bi za planere zvučala efikasnije, tadašnjim egzekutorima pokvario je Rešid Prguda, koji je umro tokom suđenja.