Izetbegović o teškom životu u mladosti: “Hvala Bogu da sam imao posao, jer da ga nisam imao, vjerovatno ga ne bih ni dobio”

U Sarajevu je održano druženje predsjednika Stranke demokratske akcije i kandidata za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića sa mladim članovima i aktivistima SDA, te predstavnicima organizacija i udruženja koja okupljaju mlade u Bosni i Hercegovini.

Izetbegović je, obraćajući se prisutnima na druženju, istaknuo zadovoljstvo zbog činjenice da se veliki broj mladih ljudi nalazi na kandidatskim listama SDA. Govoreći o aktuelnoj društveno-političkoj situaciji u BiH, Izetbegović je kazao da je najveći problem BiH odlazak mladih ljudi iz zemlje.

– On je sukus, zbir svih problema koje ova zemlja ima. U ovom trenutku Evropi treba milion mladih, obrazovanih ljudi. Nude veće plaće i lakše je otići u te zemlje. To privlači kao magnet. Ovdje su prisutne politike koje brinu ljude, neizvjesnost je, životni standard nije dovoljno visok. Nekada se i lošije živjelo, ali nije bilo ovako lako otići kao što je to danas slučaj. Nije to lako riješiti, ali možemo taj proces usporavati – izjavio je Izetbegović.

Naglasio je Izetbegović potrebu stvaranja uređenijeg sistema u BiH, što bi omogućilo usporavanje i zaustavljanje odlaska mladih. Kombinacija tradicionalnog i savremenog je, dodao je Izetbegović, ono što je potrebno bosanskohercegovačkom društvu. Kada je u pitanju ekonomski razvoj, Izetbegović je podsjetio da se on u prvim postratnim decenijama odvijao veoma usporeno.

Jedno od pitanja se odnosilo i na period hapšenja rahmetli Alije Izetbegovića, predsjednik SDA je kazao da je u tom periodu bilo jako teško, te da je bio prinuđen voditi računa o svojoj porodici.

– Hvala Bogu da sam imao posao, jer da ga nisam imao, vjerovatno ga ne bih ni dobio. Bile su male plaće. Onda sam se ja potrudio da u toj firmi u kojoj sam radio budem nezamjenjiv. Potpuno sam savladao posao i već sa 27 godina sam bio glavni inžinjer na izgradnji hotela Zenit u Neumu. Potrudio sam se da pohvatam sve konce i da me moraju imati, da ne mogu bez mene završiti zgradu. Za oca sam se uporno borio. Povezivao sam te konce emigracije, PEN-a, Amnesty Internationala. Na kraju je Munja Alibabić otišao mom ocu i kazao: „Čuješ, ti ćeš izaći iz ovog zatvora, ali će ti sin ući. Reci mu da to više ne radi“. Ja sam nastavio da to radim – ispričao je Izetbegović.