Hajrudin Mešić, heroj Oslobodilačkog rata, u ratnim danima poznat kao Kapetan Hajro, rođen je 1. januara 1959. godine u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik.
Bio je član Patriotske lige, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.
Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici. Poslije toga Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”. “Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i policijskog odlikovanja “Medalja za hrabrost”.
Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.
Kapetan Hajro sin od oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović, rodom iz sela Šepak, opština Zvornik. Imao je dva brata i dvije sestre. On je bio drugo dijete po redu.
Osmogodišnju skolu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi. Po završetku osnovne škole pohađao je i zavrsio podoficirsku školu JNA u Sarajevu.
Tokom službe u JNA, vanredno je završio vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana. Bio je oženjen i ima tri sina i suprugu koji sada žive u Tuzli. Posljednju službu u JNA, odradio je u Hrvatskoj u Karlovcu. JNA i Hrvatsku napušta i vraća se u rodni kraj Srednju Trnovu kada su počela ratna dogadjanja u Sloveniji i Hrvatskoj. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti, među kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.
Od samog početka vojne karijere doimao se kao osoba čvrstog a dobrog karaktera. Idejno- političku usmjerenost, vojno-stručnu osposobljenost i psiho-fizičku stabilnost – sve je to u svojoj ličnosti sublimirao Hajrudin Mešić. Posljednji čin iz bivše JNA koji je nosio bio je kapetan prve klase. Otuda su ga njegovi borci i narod zvali Kapetan Hajro.
Prilikom jednog kontranapada, 09. 05. 1992. godine u rejonu Boljkovice, Hajro je lakše ranjen ali je i dalje ostao na bojištu da komanduje svojom jedinicom. Odbrana ovih sela bila je presudna pa su napadi na njih četnike koštali velikog broja žrtava. Hajrina taktika vođenja oružane borbe podrazumijevala je primjenu principa iznenađenja „ubacivanjem snaga u pozadinu neprijatelja i borbu u njegovoj dubini“. Hajrini saborci Babak, Bobe, Mujo i mnogi drugi izveli su više takvih uspješnih diverzantskih borbenih dejstva na teritoriji pod kontrolom četničkih snaga. U takvim akcijama razbijena su neprijateljska utvrđenja u rejonima Ravne Njive, Brđani, Odžačina, te rejonima sela Boškovići, Malešići i Šetići.
Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima na tom kraju računajući ionako da je to njihova teritorija. Za to vrijeme momci iz bošnjačkih sela tog područja, prikrivajući se, prolaze i priključuju se Hajri. Neki od njih- upadali su u zasjede i doživjeli tragičnu sudbinu. Ukupno 82 hrabra momka, 82 lavova Teočaka.
(Teočak je naselje na južnom dijelu općine Ugljevik, sa pretežno bošnjačkim stanovništvom – po popisu iz 1991. oko 8,5 hiljada. U samom mjestu i široj okolini početkom agresije koncentriralo se oko 15.000 stnovnika, što mještana, što prognanika iz Bijeljine, Lopara, te raseljenih osoba iz sela općine Ugljevik. Samim rasporedom sela sa srpskim stanovništvom oko ovog područja /i jedinica JNA u njima/, ovo se mjesto prirodno našlo u okruženju i od marta do septembra 1992. godine ostalo je u blokadi. U okruženju je organiziralo svoje organe vlasti nivoa općine, koja će to i postati poslije Dejtona, na teritoriji površine 25 km2 i sa oko 10.000 stanovnika.).
Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj. Borci Teočaka, svaki od njih jedna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz SAO Semberije i Majevice, i drugih okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine i iz Srbije i Crne Gore.
Uviđajući snagu ustaničko odbrambenog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se sa uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali – stalno nudeći pregovore i primirja. I tu onda demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima, ali istovremeno priprema veliku ‘Majevičku oluju’ oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstva boraca sapanjskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu.
Time je obezbjeđena komunikacija Teočak – Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi.
Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizirana je uzorna vojna organizacija i civilna vlast kakva i treba biti u ratu. Provedena je regrutacija i obuka mladih vojnika u tamošnjoj kasarni, vršene su pripreme za buduće oslobodilačke akcije, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna. Zahvaljujući kapetanu Hajri Teočak je postao i ostao nepokoreno mjesto. Već je pokazano da je Kapetan Hajro bio nenadmašan strateg u vođenju vojnih akcija.
Ali Hajrudin Mešić je bio nenadmašan i u svim drugim aspektima ratne vještine. Narod ga je dobro razumio i čvrsto mu je vjerovao. Postao je legenda za života. Legenda o kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog ratišta.
Poslije fantastičnih uspjeha u kojima je početkom septembra 1992. godine deblokiran Teočak, od jedinica Općinskog štaba TO Ugljevik-Teočak, Kapetan Hajro je pristupio organiziranju i formiranju brigade pod nazivom Prva teočanska brdska brigada, čiji je on bio komandant. Brigada je formirana 16. 09. 1992. godine (u kasnijim preformacijama preimenovana je u 255. slavnu brdsku brigadu „Hajrudin Mešić“ Teočak).
A legende ne nastaju i ne ostaju tek tako. Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji. Pokušao je da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, onom narodu koji mjesecima umire od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali – a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne. Slučajna smrt (ako u ratu ima slučajne smrti) spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice.
Noć uoči pogibije – pjevao je sa čuvenim goduškim komandirom -Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”.
Komandantska hrabrost, lična neustrašivost, požrtvovanost koja zadivljuje, odlučnost koja začuđuje – bile su karakteristike koje su krasile istinsku legendu sjeveroistočne Bosne. Uspjeh na vojnom i političkom planu vezan je za ime legendarnog komandanta Hajrudina Mešića čije djelo neće nikad biti zaboravljeno. On je bio organizator golorukog naroda da pruži otpor agresoru i da se stavi na branik naše domovine, Republike Bosne i Hercegovine. Nije čekao pomoć iz dubine slobodne teritorije. Morao je djelovati sam. Narod sjeveroistočne Bosne i dan-danas još uvijek govori: „Hajro je živ“. Za života postao je legenda; njemu pripadaju prve stranice naše historije, historije RBiH. Dok je u početnom periodu agresije, uglavnom, cijela Bosna bila bunovna od sna, ne shvatajući kakvo joj se zlo sprema, Kapetan Hajro je već uveliko trasirao puteve kojima će se buduće generacije kretati. Legenda o Kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog bojišta. Zato su heroja, Kapetana Hajru, opjevale mnoge pjesme.