Ruke koje ostvaruju maštu: Salih iz Banovića uprkos invaliditetu ispunio svoje dječačke snove

Mnogi odustanu od svojih snova i maštanja samo zbog toga što su rođeni drugačije od ostalih ljudi, no oni koji svoju posebnost ne vide kao prepreku, postižu nevjerovatne stvari i inspirišu sve oko sebe.

Jeste li se ikada zapitali kako zvuči tišina? Kako je to ne čuti glas voljene osobe? Kako je to nemati svoju omiljenu pjesmu jer je nikada niste mogli čuti? 30-godišnji Salih Salihović iz Banovića ovako živi cijelog svog života s obzirom na to da je rođen sa stopostotnim oštećenjem sluha.

Kada ljudi otkriju zdravstveni nedostatak ili invaliditet nerijetko podižu ruke od svog života, smatrajući da od tada njihov život više ne može biti isti. Mnogi odustanu od svojih snova i maštanja samo zbog toga što su rođeni drugačije od ostalih ljudi, no to nije bio slučaj sa Salihom.

Salih Salihović je mladić koji je uprkos svom potpuno oštećenom sluhu ostvario svoje životne snove i budućnost kakvoj je težio.

Rođen je i živi u Banovići Selu u kojem je smješten površinski kop Rudnika mrkog uglja Banovići. On je kao dječak svakodnevno odlazio do kopa posmatrajući bagere, kamione i druge strojeve kojima su upravljali radnici kako bi proizvodili ugalj.

Među hrpom kamenja, zemlje i uglja, Salih je sa svojih samo 10 godina pronašao svoju strast, ali i stvorio san o budućnosti za koji tada nije znao da će mu se ostvariti. Salih je počeo izrađivati makete rudarskih mašina koje su, svakoga ko bi ih vidio, ostavljale bez teksta.

Njegova nije bila samo hobi. To je bio prozor u svijet kojem je težio, svijet u kojem je mogao dodirnuti svoju budućnost.  Iako su neki sumnjali, njegovo srce nije posustajalo, a put do ostvarenja bio je jako težak.

Salih je osnovno obrazovanje završio u Tuzli, u koju je svakodnevno putovao iz Banovići Sela sa svojom majkom Nihadom koja nam je ispričala kako je proteklo osam godina školovanja.

Nihada je u razgovoru istakla kako je to bio jedan izrazito težak period života. Kao dječak sa invaliditetom Salih nije mogao putovati sam, te je njegova majka cijelo osnovno obrazovanje svakog dana putovala u Tuzlu kako bi Salih završio školu.

“Svako jutro smo ustajali jako rano, a s obzirom na to da nismo imali direktnu liniju do Tuzle, morali smo presijedati. Naše putovanje svakog dana je trajalo dugo, odlazili bi smo prije 7 sati, a uvijek se vraćali kasno poslije podne”, kazala je ona.

Navodi kako je Saliha ostavljala u školi, a ona sama ili ponekad sa ostalim roditeljima tokom cijele smjene sjedila u školi čekajući da se nastava završi.

“Tako sam morala ja, kao i svi drugi roditelji. Mi svoju djecu nismo smjeli pustiti na ulicu tek tako. Trebalo je mnogo vremena da se navikne na novu sredinu, da nauči kada može preći pješački, koji autobus čekati kući i brojne druge stvari”, ističe ona.

Ono što joj je najteže padalo kako kaže, jeste to što kada se vraćaju iz Tuzle u Banoviće, autobus za mjesto u kojem žive morali su čekati nekada i do sat vremena.

“Znalo nam se dešavati da se približavamo stanici, a vidimo kako autobus za selo odlazi nama pred očima. Tada smo bili primorani čekati sljedeći koji je znao biti i nakon sat vremena. Tada odemo u neki market ili kafić, a i to su sve bili dodatni troškovi u tada teško vrijeme. Dijete kao dijete uvijek poželi da mu se kupi ono što mu se svidi”, kaže ona.

S druge strane, Nihada nikada nije odustala niti se umorila u borbi za svog sina. Gledajući kako prevazilazi prepreke i kako se trudi ostvariti svoje snove i ona je dobijala svoju snagu.

Salih je još kao mali počeo sa izradom maketa rudarskih mašina. Sve ono što je očima mogao vidjeti uspjevao je izgraditi svojim rukama. Svakodnevno je odlazio na kop, fotografisao bagere i kamione i približavao im se, a sve kako bi na kraju uspio izgraditi svoju mini verziju i to pokretnu.

Proces je znao trajati danima, dio po dio, svaka sitnica je morala biti kao stvarna jer Salih drugačije nije znao. Sve je počinjalo crtanjem skice, kreiranjem svakog zasebnog dijela, spajanjem kablova i na kraju makete koja je bila u potpunosti precrtana verzija stvarne mašine.

Hobi i upornost nisu prestali nakon prvog napravljenog bagera, a godine nakon toga donosile su samo nova djela koja su počela privlačiti pažnju brojnih ljudi. Salihov amidža je radio na jednom od bagera, te je on svoje prve izume poklonio upravo njemu, u znak zahvalnosti što mu je pružao priliku izbliza posmatrati bagere.

Nakon završetka osnovne škole, Salih je završio i Mašinsku školu u Tuzli, te imao želju i završiti fakultet. Međutim, zbog svog stanja nije imao priliku upisati se na fakultet s obzirom na to da fakulteti nisu prilagođeni osobama sa potpunim oštećenjem sluha te on nije mogao slušati predavanja, no ni to za Saliha nije bila prepreka da ostvari svoj dječački san.

Njegov san je još od malih nogu bio da u budućnosti radi upravo u RMU Banovići, te da bude, što bliže je moguće, mašinama. Danas, godinama nakon prvog odlaska u kop, Salih je postao uposlenik, te je svakodnevno okružen pravim rudarskim mašinama čije makete je nekada svojim rukama pravio.

Njegov invaliditet nije ga spriječio u nastojanju da ostvari svoje snove, a ni danas ga ne sprječava da obavlja svoje poslove bez problema.

Komunikacija na poslu je jedna od težih stvari i jedina prepreka koja se danas nalazi ispred Saliha. Međutim, kako kaže njegova majka uz odličnu saradnju i razumijevanje njegovih kolega sve poteškoće moguće je prevazići.

Njegove kolege kazale su nam kako su zaista sretni kada god mogu pomoći. Nakon Salihovog dolaska, kažu, bilo je izazovno. Bilo im je potrebno vrijeme da nauče kako da razumiju jedni druge, ali danas kako kažu, funkcionišu kao jedna cjelina koja bi bila nezamisliva bez ijednog od njih, a Salih je, prema njihovim riječima, jedan od najboljih uposlenika koji besprijekorno obavlja svoje radne zadatke.

Prema podacima iz Službe za zapošljavanje Tuzlanskog kantona na kraju 2024. godine broj nezaposlenih osoba sa invaliditetom iznosio je nešto više od 1000.

Osobe sa invaliditetom podijeljene su u dvije skupine i to:

1. Ratni vojni invalidi kojih je od ukupnog broja trenutno više od 400 nezaposlenih
2. Kategorija ostalih kojih je ukupno više od 600 osoba.

Poslodavci često imaju predrasude prema osobama sa invaliditetom, vjerujući da nisu u mogućnosti adekvatno obavljati posao. Takve predrasude često proizilaze iz nedostatka informacija i razumijevanja specifičnih potreba i mogućnosti osoba s invaliditetom.

Bosna i Hercegovina je potpisnica Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, a član 27 jasno garantuje pravo na rad osobama s invaliditetom:

“Države priznaju pravo na rad osobama s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi s drugima; ovo uključuje pravo na mogućnost zarađivanja za život od rada, slobodno odabranog ili prihvaćenog na tržištu rada i u radnom okruženju koje je otvoreno, uključujuće i dostupno osobama s invaliditetom”.

Adisa Kišić iz informativnog centra “Lotos” Tuzla za Tuzlanski.ba kaže kako su osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini izložene brojnim preprekama, diskriminaciji i bez dovoljno mogućnosti da ostvare svoja osnovna ljudska prava, među kojima je i pravo na rad i zapošljavanje.

Mnogi poslodavci nisu spremni ili nemaju resurse da prilagode svoje radno okruženje njihovim sposobnostima što dodatno otežava uključivanje osoba s fizičkim ili senzornim invaliditetom u radne odnose.

“Nepovoljnoj stopi nezaposlenosti osoba s invaliditetom uveliko doprinosi nedostatak podrške kad je u pitanju obrazovanje. Čak i u slučajevima kad osoba s invaliditetom ima završeno adekvatno obrazovanje, ona nema ravnopravnu priliku da se zaposli”, navodi Kišić.

Kazala je i kako dodatni problem predstavlja nedostatak odgovarajućeg profesionalnog usmjeravanja i kvalitetnog obrazovanja osoba sa invaliditetom. Tako su osobe s težim stepenom invaliditeta “posebno izložene diskriminaciji i nepružanju prilika za radni angažman, što povećava siromaštvo osoba s invaliditetom”.

Pomaci postoje, kako kaže naša sagovornica, ali se sporo dešavaju, dok prilike za zaposlenje osobama sa invaliditetom najčešće pružaju organizacije i udruženja osoba sa invaliditetom.

Osobe sa invaliditetom se također često odlučuju pokrenuti vlastite biznise, te na takav način nastoje živjeti od svog rada, a samim tim i biti korisni zajednici.

Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i upošljavanju osoba s invaliditetom FBiH svaki poslodavac je obavezan da na svakih 16 zaposlenih osoba, zaposli i jednu osobu s invaliditetom, međutim kako se čini, mnogi od njih se ne pridržavaju propisa.

“Poražavajuće je to što poslodavci često izbjegavaju pružiti priliku osobi sa invaliditetom, kojoj su potrebne određene prilagodbe u osiguravanju pristupačnog radnog mjesta. Svakako, uz sve neophodne uslove, osoba sa invaliditetom može adekvatno obavljati određeni posao. Samim tim, bit će prepoznati kao vrijedan resurs zajednice”, mišljenja je Kišić.

Osobe sa invaliditetom također često imaju ograničen pristup obrazovnim ustanovama i stručnom osposobljavanju. To smanjuje njihove šanse za sticanje kvalifikacija potrebnih na tržištu rada i dalje obrazovanje.

Također njihova komunikacija u javnim institucijama je jako otežana s obzirom na to da brojni uposlenici institucija ne znaju komunicirati sa osobama oštećenog sluha. Tuzlanski kanton je prošle godine dobio Zakon o upotrebi znakovnog jezika u javnim institucijama.

Usvajanjem ovog zakona omogućeno je da gluhe osobe imaju pravo na pomoć u institucijama, ukoliko im treba tumač znakovnog jezika, također i mogućnost da SMS porukama mogu kontaktirati sve hitne službe u situacijama opasnim po život kao i da u školama zvučna obavještenja moraju biti izdata i u vizuelnoj formi.

Međutim, postavlja se pitanje koliko se ovi propisi primjenjuju danas u praksi.

Salihova majka kaže kako je komunikacija i saradnja u javnim institucijama skoro pa nemoguća. Najteže joj pada kako kaže odlazak doktoru.

“Salih nigdje ne može otići sam ako mu nešto treba u našoj Općini, ali i negdje drugo. Ne zato što se on ne snalazi, nego zato što sa njim niko ne umije komunicirati. Bilo da mu treba izdavanje nekog ličnog dokumenta, bilo da treba otići doktoru ili majstoru za auto ja moram ići s njim. Dešavale su mi se banalne situacije kod doktora, gdje me pita neke stvari koje mu ja ne mogu objasniti nego konkretno moj sin, ali eto oni ne znaju ostvariti nikakav kontakt”, pojašnjava ona.

Također, navodi kako u djetinjstvu Salih nije imao mnogo društva u svom mjestu. Kako mnogi nisu znali komunicirati s njim, tako su i izbjegavali druženje.

“Znali su se igrati s njim kod kuće, igrati igrice ili ići u šetnju, ali su ga rijetko kada zvali da izađe sa njima u grad. Ne znam koji je tačno bio razlog, ali mislim da ih je bilo stid i da su ga diskriminisali”, kazala je ona.

Salihova priča nije samo priča o njegovom uspjehu, već i o borbi protiv nevidljivih zidova koje društvo često podiže pred osobama s invaliditetom. Dok su mnogi u njegovom okruženju sumnjali u njega, on je pokazao da snovi ne poznaju granice, a da je volja jača od bilo koje tišine.

Njegov put od dječaka koji je sanjao uz makete do čovjeka koji svakodnevno radi uz rudarske mašine dokaz je da invaliditet nije prepreka za život dostojan svakog sna.

Uz pomoć znakovnog jezika uspjeli smo ostvariti komunikaciju sa Salihom koji nam je kazao kako je sretan i ponosan na sve ono što je ostvario u svom životu.

“Danas imam sve što sam kao mali sanjao. Radim ono što volim i moja porodica je ponosna na mene. Želio sam dokazati da mogu da uspijem koliko god je bilo teško, a ako pogledam gdje se sad nalazim – uspio sam. Drago mi je da nisam razočarao sve one koji su vjerovali u mene i moje snove.”, rekao je on.

Danas Salih sa svojih 30 godina imao posao koji je oduvijek sanjao. Nedavno se ostvario i u ulozi supruga, a zahvaljujući društvenim mrežama upoznao je veliki broj prijatelja širom Bosne i Hercegovine sa kojima se često druži.

Međutim, iako je Salih uspio, hiljade drugih poput njega i dalje se suočavaju s nerazumijevanjem, brojnim preprekama i predrasudama.

Pitanje nije mogu li osobe s invaliditetom raditi – one su već dokazale da mogu. Pravo pitanje je kada će društvo konačno prestati biti nijemo za njihove potrebe i prava.