Nikada se, čini se, ova zemlja nije radovala jednoj nogometnoj pobjedi kao što je to bila radost prošle noći. A nije to bila samo sportska radost, niti obična pobjeda reprezentacije – to je bila pobjeda Bosne i Hercegovine, pobjeda dostojanstva nad provokacijom, ljubavi nad mržnjom.
Rumunska navijačka grupa koja je stigla u Bosnu nije došla samo da navija za svoju selekciju. Došli su sa uvredama, provokacijama, transparentima koji slave ratne zločince i ponižavaju državu domaćina. Malobrojna, ali glasna, ta skupina pokušala je izrugati žrtve, ismijati zemlju u koju su kročili.
Ali Bosna je sinoć pokazala da se na mržnju ne odgovara mržnjom – nego veličanstvom.
Policija je od Živinica do Zenice reagirala profesionalno, oduzela uvredljive transparente, zaustavila provokacije i pokazala zrelost kakva je potrebna u ovakvim trenucima. Sve je urađeno smireno, dostojanstveno, snažno – onako kako to rade oni koji čuvaju mir, a ne oni koji ga narušavaju.
A onda je došla noć.
Na Bilinom polju Halidova pjesma odzvanjala je kao himna ljubavi i prkosa. Stadion koji su rumunski ultrasi ismijavali raspukao se od ponosa, od ljiljana koji su vijorili, od glasova koji su vjerovali u nemoguće. I kada je sve izgledalo kao san koji će se rasplinuti, dijete iz Srebrenice – Esmir – stalo je pred sve njih.
Mladić koji je u svom prezimenu i svom srcu ponio historiju boli i hrabrosti ove zemlje.
Mladić koji je rastao među sjenama prošlosti, ali koji je sinoć zasjao kao svjetlost.
I zabio gol.
Nije to bio samo pogodak za vodstvo.
To je bio pogodak protiv mržnje.
Pogodak svim onim transparentima kojima su „gosti“ pokušali vrijeđati žrtve.
Pogodak za Srebrenicu.
Za Bosnu.
Za djecu koja su preživjela najcrnje i ostala uspravna.
Esmir je završio na travi, u suzama i osmijehu, a cijela Bosna je u tom trenutku disala s njim. To dijete Srebrenice pokazalo je sinoć ono što generacije ove zemlje govore tiho: Bosna živi. I živjet će dok ima njene djece.
Pobjeda od 3:1 bila je šlag na tortu. Bila je nagrada, bila je pjesma koja je ujedinila ljude od Bihaća do Neuma, od Krajine do Podrinja. Bila je dokaz da je ljubav jača od svakog transparenta mržnje, od svake uvrede, od svakog pokušaja da se ova zemlja ponizi.
Na kraju večeri „gostima“ se poželio sretan povratak kući.
A možda bi im, kako mnogi kažu, dobro došlo da se na izlazu iz Bosne zaustave na Drini. Da umiju lice u hladnoj vodi koja trezni i opominje. Da shvate da je mržnja teret koji se uvijek vraća onome ko ga nosi.
Jer Bosna je sinoć pokazala lekciju koju treba ponavljati: ljubav prema domovini uvijek pobjeđuje.
A najjače pobjeđuje onda kada je pred njom mržnja.