Priče o povratku u Bosnu i Hercegovinu često nose snažnu emociju, ali rijetko koja je toliko iskrena i jednostavna kao priča Kiće iz Kozarca kod Prijedora. Kićo je skoro dvije decenije živio u Kanadi, zemlji poznatoj po velikim mogućnostima, dugim cestama i životu u stalnom pokretu. Tamo je zajedno sa suprugom vozio kamione i radio posao koji traži disciplinu, snagu i izdržljivost. Često je vozio do najudaljenijih dijelova sjevera, gotovo do samog Arktika, prolazeći kroz snježne oluje, beskrajne autoputeve i hladnoću koju je teško zamisliti.
Ipak, uprkos stabilnom životu i mogućnostima koje Kanada nudi, Bosna je uvijek bila dio njega. Kako sam kaže, jednog jutra uz kafu “pukne mu film”. Pogleda suprugu i izgovori rečenicu koju mnogi Bosanci u dijaspori nose u sebi, ali je izgovore samo rijetki: “Hajmo mi, ženo, u Bosnu.”
Nije tu bilo ni dramatičnih planova, ni dugih analiza, ni strahova od povratka. Samo iskrena želja da se vrati korijenima, svom kraju i svom miru. Danas Kićo živi potpuno drugačijim životom – čuva ovce, radi svojim tempom, diše bosanski zrak i uživa u onome što Bosna može pružiti samo onima koji znaju cijeniti jednostavnost.
Njegova svakodnevica više nema besane noći na autoputu, duge ture ni borbu s ledenim vjetrovima kanadskog sjevera. Umjesto toga, ima mir, prirodu, ritam sela, životinje koje prepoznaju glas svog čobana i slobodu da dan počne bez stresa.
Kićo otvoreno kaže da mu je ovaj život pravi rahatluk – ne zato što je lakši, nego zato što je njegov. U vremenu kada mnogi bježe iz Bosne, njegova priča podsjeća da povratak nekima znači oslobađanje, a ne gubitak. Pokazuje da sreća nije uvijek tamo gdje su najveće plate i najveći gradovi, nego tamo gdje čovjek može živjeti iskreno, jednostavno i mirno.
Priča o Kići nije samo anegdota o povratku. To je priča o hrabrosti da se preokrene život, o ljubavi prema rodnom kraju i o pravom značenju riječi zadovoljstvo. Jer nekad je dovoljno tek jedno jutro, jedna kafa i jedna odluka – i život krene sasvim novim putem.