U vremenu kada su granate i sirene određivale svakodnevicu Bihaća, fotografije su često bile jedini tihi svjedoci stradanja, ali i snage preživjelih. Jedna od takvih priča je i ona o Sabini Arzić iz Bihaća, ženi čija je sudbina ostala zabilježena objektivom njemačkog fotografa Dirka Planerta.
Sabina Arzić teško je ranjena 22. februara 1994. godine. U tom napadu izgubila je nogu, a iza nje je ostao tek maleni sin Amir, tada još u pelenama. Nekoliko dana nakon ranjavanja, dok se oporavljala u Kantonalnoj bolnici u Bihaću, Dirk Planert zabilježio je fotografiju koja je postala snažno svjedočanstvo ratnih stradanja civila.
Dvadeset pet godina kasnije, sudbina je ponovo spojila stare poznanike – po drugi put ispred istog objektiva. Susret je bio tih, emotivan i ispunjen zahvalnošću. Sabina danas živi u bihaćkom naselju Brekovica. Majka je dva sina i jedne kćerke, a posebno mjesto u njenom životu zauzima dvogodišnja unuka koja je simbol nastavka života uprkos svemu što je prošla.
Dirk Planert je prilikom ponovnog susreta poručio:
„Sabina Arzić, hvala Vam što ste mi dozvolili da dođem i da se ponovo vidimo. To je dar da vas danas vidim u miru. Hvala vam svim srcem.“
Ova priča nije samo lično sjećanje na teške dane, već i podsjetnik na sudbine brojnih civila koji su tokom rata pretrpjeli trajne posljedice. Ratne fotografije imaju posebnu težinu jer zamrzavaju trenutak bola, ali i svjedoče o ljudskoj izdržljivosti. Upravo u takvim susretima, nakon decenija, vidi se koliko su mir i porodica najveće pobjede.
Sabinina životna priča danas nosi poruku snage, dostojanstva i opstanka. Iza ratne fotografije stoji žena koja je nastavila živjeti, graditi porodicu i gledati kako nova generacija odrasta u miru – što je, možda, najvažnija poruka ove dirljive ratne uspomene.