Bosna i Hercegovina 1. marta 2026. godine slavi 36 godine od kada su građani skoro dvotrećinskom većinom na referendumu odlučili da njihova zemlja proglasi nezavisnost. Građani su glasali odgovarajući na jedno pitanje “Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”.
Dan nezavisnosti BiH, jedan od najznačajnijih datuma u historiji, ne slave svi građani u državi, iako su donosioci odluka u to vrijeme, političari, historičari, novinari i profesori složni u dvije stvari, a to je da je održavanje referenduma bilo neminovno i da je nezavisnost i samostalnost BiH bila odluka isključivo njenih građana.
Član Predsjedništva RBiH, akademik Ejup Ganić čvrstog je stava da referendum nije imao alternativu te da je to bio jedini put da se sačuva država i da opstane. Iako mnogi građani ne slave 1. mart – Dan nezavisnosti BiH, smatra da će vremenom shvatiti da je to vrlo bitan datum za njih i njihovu državu.
“Ako izgubite državu, treba vam 500 godina da je vratite, a građani svih nacionalnih grupa tog dana su donijeli odluku da žele nezavisnu i suverenu BiH. Referendum je bio izbor – ili nestati u magli raspada ili sačuvati svoj identitet”, istakao je ranije Ganić za Fenu.
Prisjetio se posljednjih razgovora sa bivšim britanskim ministrom vanjskih poslova Lordom Carringtonom, koji je bio zadužen za Jugoslaviju i njemačkim ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscherom, koji su mu rekli da je referendum jedina sudbina BiH, iako je na dan održavanja referenduma osjećao veliku odgovornost i zabrinutost zbog rata u susjednoj Hrvatskoj i ilegalnih vojnih grupa koji su išle na ratišta.
Potpredsjednik Skupštine RBiH Mariofil Ljubić, koji je potpisao Odluku o raspisivanju Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa BiH smatra da je njegovo održavanje bilo neophodno te da su svi građani imali pravo da izraze stav da li žele samostalnu državu, ne ulazeći u tom trenutku u unutarnje ustrojstvo.
Građani BiH su, dodao je Ljubić, dobili nezavisnu i suverenu državu, ali ne onu koja je potpuno funkcionalna, jer nije po mjeri svih njenih građana.
Međutim, prije raspisivanja referenduma, dodao je Lazović, političari su pokušali učiniti sve kako bi sačuvali prostor bivše Jugoslavije, nuđenjem raznih projekata koje je Srpska demokratska stranka odbacivala.
Smatra da je Odluku o referendumu trebao potpisati i ranije, budući da je Badinterova komisija u decembru 1991. godine konstatirala disoluciju SFRJ što je značio prekid državnog identiteta, ali je podcrtao da se na referendumu nisu izabrala dešavanja koja su se desila kasnije.
Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države. Od tada se 1. mart proslavlja se kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Te 1992. godine, ujedno i prve ratne godine 76 država svijeta priznalo je BiH kao nezavisnu državu, a prvo je to učinila Bugarska i prije referenduma 31. januara 1992. godine.
Zemlje članice Evropske zajednice 6. aprila 1992. godine, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države priznale su Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu.
Bosna i Hercegovina 22. maja 1992. godine postala je članicom Ujedinjenih naroda, a ispred sjedišta u New Yorku postavljena je njena državna zastava. Ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti počela je četverogodišnja agresija na BiH.