Onkološki pacijenti koji se liječe u Kantonalnoj bolnici Zenica već mjesecima se suočavaju sa stravičnim problemom – nedostatkom neophodnih citostatika u bolničkoj apoteci. Zbog kolapsa u snabdijevanju, porodice oboljelih su prepuštene same sebi i primorane da spasonosne lijekove kupuju u inostranstvu, trošeći na hiljade maraka.
Redakciji portala obratila se ogorčena čitateljica (identitet poznat redakciji) čiji se otac bori sa teškom bolešću. Njeno pismo, koje ogoljava surovu realnost domaćeg zdravstvenog sistema, prenosimo u cijelosti:
“Pišem vam sa nadom da će ova priča biti objavljena kako bi naši sugrađani znali u kakvom sistemu zapravo živimo. Možda neće promijeniti moju situaciju, ali vjerujem da je važno da se čuje glas onih koji prolaze kroz ovo.
Pacijenti u Kantonalnoj bolnici Zenica već mjesecima nemaju pristup određenim citostaticima jer ih u bolničkoj apoteci nema. Iz vlastitog iskustva znam da citostatika Pemetrexed nema još od marta, budući da je mom ocu, koji je onkološki pacijent, upravo taj lijek neophodan za liječenje.
Zbog toga smo primorani odlaziti u Hrvatsku kako bismo kupili lijek. Jedna terapija, odnosno dvije bočice, košta 840 eura. Iako nam je rečeno da će troškovi biti refundirani, na povrat novca čeka se mjesecima. Do sada smo lijek kupili već pet puta.
Srećom, moj otac ima tri kćerke koje žive u inostranstvu pa uspijevamo prikupiti novac za svaku terapiju. Međutim, pitam se šta rade ljudi koji nemaju mogućnost unaprijed izdvojiti više od 2.000 KM za lijek koji im je neophodan za život. Koliko je onih koji zbog toga mjesecima nisu primili svoju terapiju?
U bolnici nam već mjesecima govore da će lijek uskoro stići. Prvo je to bio maj, zatim kraj juna, ali ga ni danas nema.
Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da ovog lijeka trenutno nema ni u ostatku Bosne i Hercegovine. Smatram da ljudi koji prolaze kroz najtežu životnu borbu ne bi smjeli istovremeno razmišljati o tome kako će nabaviti lijek koji im je propisan.
Žalosno je da u ovakvom sistemu pacijenti i njihove porodice moraju sami tražiti rješenja za osnovnu terapiju. Nadam se da će ova priča doprijeti do javnosti i nadležnih te da će se ovaj problem konačno početi rješavati.”
Ova potresna priča ponovo otvara bolno pitanje o (ne)funkcionisanju zdravstvenog sistema i procedurama javnih nabavki lijekova, zbog kojih ispaštaju oni najugroženiji.
Dok nadležni mjesecima pomjeraju rokove i obećavaju dolazak terapije, pacijenti u BiH gube dragocjeno vrijeme u borbi za život, a njihove porodice tonu u finansijski očaj, pitajući se do kada će sopstvenim novcem plaćati ono što im država zakonom garantuje.