U pet sati ujutro, 4. augusta 1995. godine, počela je operacija „Oluja“, jedna od najznačajnijih vojnih akcija iz tog vremena. Zajedničku operaciju Hrvatske vojske, HVO-a i Armije RBiH obilježili su istovremeni napadi s ciljem slamanja samoproglašene Republike Srpske Krajine na teritoriji međunarodno priznate Hrvatske i deblokade opkoljenog Bihaća.
Već prvog dana na cijeloj liniji fronta počela je snažna raketno-topovska paljba. Onesposobljen je odašiljač na Ćelavcu, zauzet je Sveti Rok, dok je Knin, političko i vojno sjedište pobunjenih Srba, stavljen u potpuno okruženje. Samo dan kasnije, 5. augusta, hrvatske snage ušle su u Knin, čime je praktično slomljena Republika Srpska Krajina.
Istog dana deblokiran je i slobodni dio Unsko-sanskog kantona. Nakon gotovo tri godine opsade višestruko je skraćena linija fronta, a jedinice Petog korpusa Armije RBiH, pod komandom generala Atifa Dudakovića, pregrupisane su za oslobađanje okupiranih dijelova BiH.
Poseban simbol zajedničke borbe dogodio se 6. augusta, kada su se na mostu preko Korane kod Tržačkih Raštela spojili pripadnici Petog korpusa Armije RBiH i Hrvatske vojske pod komandom generala Marijana Marekovića. Taj susret označio je povezivanje savezničkih snaga i predstavljao jednu od ključnih prekretnica završnih operacija za oslobađanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Za BiH značaj „Oluje“ bio je mnogo širi od deblokade Bihaća. Ovom operacijom nije slomljena samo Republika Srpska Krajina, već je otvoren put i za konačni poraz Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna, paradržavne tvorevine Fikreta Abdića, koja je uz pomoć Vojske Republike Srpske i vojske Republike Srpske Krajine godinama djelovala protiv legalnih institucija RBiH.
Već u septembru uslijedila je operacija „Sana ’95“, u kojoj je Peti korpus oslobodio Bosanski Petrovac, Ključ i Bosansku Krupu, a zajedno s drugim jedinicama Armije RBiH i Sanski Most. Time je potpuno promijenjen odnos snaga na bosanskohercegovačkom ratištu i otvoren put završnim operacijama koje su nekoliko mjeseci kasnije dovele do Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Tri decenije poslije, Hrvatska „Oluju“ obilježava kao simbol pobjede i oslobođenja, dok je Srbija smatra simbolom stradanja i egzodusa krajiških Srba. Za Bosnu i Hercegovinu ona ostaje upamćena kao operacija koja je slomila dvije paradržavne tvorevine, spasila Bihać od daljnje opsade i označila početak završne faze oslobađanja zemlje