U Prijedoru je organizovano paljenje svijeća Ratku Mladiću, pravosnažno osuđenom na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici te zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.
Takav čin posebno je porazan upravo u Prijedoru – gradu i području na kojem su tokom i nakon rata otkrivene brojne masovne grobnice sa posmrtnim ostacima ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Tomašica kod Prijedora postala je jedan od najupečatljivijih simbola razmjera počinjenih zločina, a Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je progon, ubistva, deportacije i druge zločine nad nesrpskim stanovništvom na području Prijedora.
Zbog toga paljenje svijeća i javno odavanje počasti Ratku Mladiću nije događaj koji se može posmatrati izvan historijskog konteksta mjesta u kojem se održava.
Prijedor još uvijek nosi otvorene rane. Postoje porodice koje su decenijama tragale za kostima svojih najmilijih, preživjeli logoraši Omarske, Keraterma i Trnopolja, kao i porodice ljudi ubijenih na Korićanskim stijenama i drugim stratištima. Postoje i porodice ubijene djece Prijedora.
U takvom gradu glorifikacija pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca nije put prema pomirenju.
Naprotiv, ona ponižava žrtve, produbljuje nepovjerenje među ljudima i šalje uznemirujuću poruku generacijama koje o ratu znaju samo iz priča svojih roditelja i historijskih izvora.
Poštovanje vlastitog naroda ne zahtijeva veličanje ljudi osuđenih za najteže zločine. Prijedoru, kao i cijeloj Bosni i Hercegovini, potrebno je nešto sasvim drugo: poštovanje svake nevine žrtve, prihvatanje sudski utvrđenih činjenica i kultura sjećanja koja neće od zločina praviti razlog za ponos.
Jer tamo gdje su iz zemlje vađene stotine tijela iz masovnih grobnica, najmanje što dugujemo mrtvima jeste da njihovu patnju ne vrijeđamo veličanjem osuđenih ratnih zločinaca.