Deset godina čekanja, četiri spontana pobačaja i bezbroj trenutaka nade i razočarenja ostali su iza bračnog para Amire i Enesa Heldovac, koji danas uživaju u najljepšoj životnoj ulozi – roditeljstvu.
Njihov sin Arman ima nešto više od šest mjeseci, a njegov dolazak potpuno je promijenio život porodice koja je godinama čekala trenutak da u svom domu čuje dječiji plač.
Amira i Enes upoznali su se prije 11 godina u Maglaju. Njihovo poznanstvo vrlo brzo preraslo je u ljubav, a nakon sedam mjeseci zabavljanja odlučili su se vjenčati.
Nekoliko mjeseci poslije vjenčanja stigla je i prva trudnoća. Radilo se o blizancima, ali sreća je kratko trajala jer je Amira izgubila trudnoću.
Bio je to početak veoma teškog perioda za ovaj bračni par.
Tokom narednih godina Amira je imala ukupno četiri spontana pobačaja. Svaka nova trudnoća donosila je novu nadu, ali i strah da će se prethodno iskustvo ponoviti.
Uprkos svemu, nisu odustajali.
Nakon četvrtog gubitka počeli su intenzivnije tražiti odgovor na pitanje zbog čega trudnoće ne mogu završiti rođenjem djeteta.
Detaljnim pregledima utvrđeno je da Amira ima anomaliju maternice, nakon čega je obavljen operativni zahvat.
Samo dva mjeseca poslije operacije ponovo je ostala trudna.
Ovoga puta prvi ultrazvučni pregledi donijeli su ono što su godinama čekali – čuli su otkucaje srca svoje bebe.
Trudnoća je zbog prethodnih iskustava praćena s posebnom pažnjom, a mjeseci su prolazili uz nadu da će se njihova najveća želja konačno ostvariti.
Prenatalnim testiranjem saznali su da čekaju dječaka.
Nakon deset godina zajedničkog života stigao je Arman.
Amira se porodila carskim rezom u Općoj bolnici Tešanj, a trenutak kada su roditelji prvi put vidjeli i uzeli sina u naručje bio je vrhunac njihove dugogodišnje borbe.
Enes je, prisjećajući se prvog susreta sa sinom, kazao da ga je ljubio i ponavljao mu da ga čekaju deset godina.
Danas su godine bolnih iskustava zamijenili sasvim drugačiji dani.
Njihova svakodnevnica sada je podređena Armanu, njegovom smijehu, šetnjama, hranjenju i svim onim malim trenucima koje su toliko dugo željeli doživjeti.
Amira je tokom trudnoće vodila i dnevnik, kako bi jednog dana sinu mogla pokazati koliko je bio željen i koliko dugo su ga čekali.
Svoju priču odlučili su podijeliti i zbog drugih parova koji prolaze kroz slične trenutke.
Njihova poruka je jednostavna – ne gubiti nadu, biti uporan i vjerovati da nakon najtežih perioda ipak mogu doći mnogo ljepši dani.
Za Amiru i Enesa takav dan stigao je rođenjem njihovog Armana, nakon deset godina čekanja i četiri izgubljene trudnoće.