Emina Dedić Kamerić, majka četvero djece, javno je podijelila potresnu ispovijest o iskustvima koja je, prema njenim tvrdnjama, doživjela tokom poroda u Kantonalnoj bolnici Zenica. Opisujući događaje iz 1993., 1997. i 2008. godine, iznijela je niz ozbiljnih optužbi na račun postupanja medicinskog osoblja, tvrdeći da su porodi koji su trebali biti najradosniji trenuci njenog života za nju postali traumatična iskustva s dugotrajnim posljedicama.
Prema njenom svjedočenju, od četiri poroda samo je jedan prošao bez ozbiljnijih problema. Tokom ostalih, kako navodi, suočila se s komplikacijama, neadekvatnim odnosom osoblja i situacijama koje su, tvrdi, mogle ugroziti njeno zdravlje i sigurnost novorođenčadi.
Prvo traumatično iskustvo dogodilo se 13. novembra 1993. godine, kada je rodila kćerku. Emina tvrdi da je tokom šivanja nakon poroda došlo do pucanja igle, pri čemu je njen dio ostao u rani. Kako navodi, doktor je odmah primijetio problem, a nakon neuspješnog pokušaja pronalaska dijela igle, ponovo joj je otvorena rana.
Dva dana nakon poroda podvrgnuta je dodatnoj operaciji. Posebno je potresno, ističe, bilo to što njen suprug nije znao šta se događa. U bolnicu je došao očekujući da suprugu i novorođenče odvede kući, ali je tada saznao da se ona nalazi u operacionoj sali.
Ni drugi porod, 13. aprila 1997. godine, prema njenim riječima, nije protekao bez problema. Emina se prisjeća da je tokom poroda ostala sama u sali i da je, uprkos dozivanju pomoći, imala osjećaj da je medicinsko osoblje ne shvata ozbiljno.
Posebno pamti trenutak kada je medicinska sestra, kako tvrdi, došla i udarila je po butini, da bi nekoliko trenutaka kasnije morala prihvatiti dijete kako ne bi palo na pod. Navodi i da pomoćni sto ispod nogu porođajnog stola nije bio postavljen, što je dodatno pojačalo njen strah za sigurnost novorođenčeta.
Ipak, najteže iskustvo, prema njenom svjedočenju, dogodilo se 18. januara 2008. godine, prilikom rođenja sina Muhameda. Nakon pregleda odlučeno je da se porod obavi carskim rezom.
Emina tvrdi da je prije nje tog dana obavljeno osam carskih rezova, a da je ona bila deveta pacijentica. Prisjeća se i riječi koje je, kako navodi, čula od doktora neposredno prije operacije, a koje su joj ostale urezane u pamćenje.
„Hajde da još ovu jadnicu uradimo“, navodno je rekao doktor, prema Emininom svjedočenju.
Međutim, ono što je uslijedilo opisuje kao najstrašniji trenutak svog života. Tvrdi da se tokom carskog reza probudila, bila potpuno svjesna dešavanja u operacionoj sali, čula razgovore medicinskog osoblja i osjećala bol.
„Usred carskog reza sam se probudila. U tom trenutku mislila sam da sam preselila na onaj svijet. Osjećala sam kako mi zrak prolazi ispod nosa, a nisam ga mogla povući u pluća. Sve sam čula, bila sam svjesna šta se događa i osjećala sam bol“, navela je.
Prema njenim riječima, nije mogla govoriti niti se pomjerati kako bi osoblju dala do znanja da je budna. Samo su joj suze tekle niz lice, sve dok jedna od medicinskih sestara nije primijetila šta se događa.
Emina tvrdi da je nakon operacije bila u veoma lošem zdravstvenom stanju te da je naknadno saznala kako su joj tokom carskog reza povrijeđena crijeva na više mjesta. Posebno ističe da, kako navodi, o tim povredama nije bila obaviještena i da one nisu bile navedene u otpusnom pismu.
Deset godina kasnije ponovo se susrela s doktorom za kojeg tvrdi da ju je operisao. Njena kćerka tada je bila primljena na odjel na kojem je isti ljekar radio, zbog čega je Emina odlučila razgovarati s njim i podsjetiti ga na događaje iz 2008. godine.
Kako navodi, doktor je rekao da je se ne sjeća, nakon čega mu je ispričala šta je doživjela. Tvrdi da je on potom otišao do njene kćerke i rekao joj da nije ni za šta kriv.
Uz sve što je prošla, Emina je otkrila i da se već pet godina bori s karcinomom. U svojoj objavi osvrnula se na dugogodišnju zdravstvenu borbu, ali nije iznijela medicinske dokaze koji bi potvrdili povezanost karcinoma s komplikacijama tokom poroda 2008. godine.
Poručila je da je ovo tek početak njene ispovijesti te da će, kada bude imala dovoljno snage, iznijeti i dodatne detalje, uključujući imena ljekara za koje smatra da su odgovorni za ono što je proživjela.
Njeno svjedočenje izazvalo je pažnju zbog ozbiljnosti iznesenih tvrdnji i iskustava koja opisuje. Ipak, navodi iz lične ispovijesti za sada predstavljaju njenu stranu događaja, a za njihovu potpunu provjeru potrebno je utvrditi medicinsku dokumentaciju i eventualno dobiti odgovor zdravstvene ustanove.
Ova priča ponovo otvara važno pitanje sigurnosti pacijentica tokom poroda, odgovornosti medicinskog osoblja i prava žena da budu pravovremeno i potpuno informisane o svim komplikacijama koje nastanu tokom liječenja.