Posljednjih dana bilježi se intenzivno premještanje američkih vojnih snaga u širem prostoru oko Irana, a obim i struktura tog rasporeda podsjećaju analitičare na pripreme uoči Zaljevskih ratova 1991. i 2003. godine. Prema procjenama vojnih stručnjaka, Sjedinjene Američke Države su u regiju Bliskog istoka i na prilaze Iranu rasporedile između 40 i 50 posto svojih operativnih zračnih snaga.
U savremenoj vojnoj historiji rijetko je zabilježen slučaj da je Pentagon koncentrirao ovoliku količinu mornaričke i zračne moći prema potencijalnom protivniku, a da pritom nisu pokrenuti direktni vojni udari. Upravo ta činjenica izaziva dodatnu pažnju i brojna nagađanja o stvarnim namjerama Washingtona.
Situacija se počela intenzivirati krajem januara dolaskom nuklearnog nosača aviona USS Abraham Lincoln u područje djelovanja američke Pete flote i zapovjedništva CENTCOM. Nosač je 19. januara stigao u Indijski okean, a sedmicu kasnije približio se obalama Omana.
U njegovoj pratnji nalaze se razarači klase Arleigh Burke – USS Frank E. Petersen Jr., USS Spruance i USS Michael Murphy – uz logističke brodove i podmornicu. Ove snage pridružene su postojećim američkim jedinicama u regiji, uključujući podmornice USS Georgia i USS South Dakota, kao i niz bespilotnih sistema.
U prostoru Hormuškog moreuza raspoređeni su dodatni razarači, među kojima USS Mitcher, USS McFaul i USS Pinckney, dok se pojedine američke snage nalaze i ispred Izraela te u Crvenom moru. U Perzijskom zaljevu prisutni su i obalni borbeni brodovi klase Independence, kao i više plovila američke Obalne straže.
This represents 40-50% of the deployable US air power in the world. Think air power on the order of the 1991 and 2003 Iraq war. And growing. Never has the US deployed this much force against a potential enemy and not launched strikes. pic.twitter.com/NLPIOEyeUs
— Robert A. Pape (@ProfessorPape) February 21, 2026
Od sredine februara prema regiji se kreće i nuklearni nosač USS Gerald R. Ford, sa pet razarača, logističkim brodovima i podmornicom. Ova borbena grupa trenutno djeluje u području Šeste flote, zapadno od Gibraltara, s mogućnošću daljnjeg premještanja prema Mediteranu ili Bliskom istoku.
Paralelno s mornaričkim snagama, SAD su značajno ojačale i zračne kapacitete u regiji. Prema dostupnim podacima, raspoređeno je više od 100 aviona za dopunu gorivom u zraku, uključujući modele KC-46A i KC-135R, što predstavlja oko 20 posto ukupne američke flote tankera.
Dodatne zračne snage preusmjerene su iz SAD-a preko evropskih baza prema Jordanu, Saudijskoj Arabiji, Kataru i Kuvajtu. Spominje se i mogućnost korištenja britanskih baza, uključujući RAF Fairford i ostrvo Diego Garcia, iako su se pojavile informacije o oklijevanju Londona u vezi s davanjem dozvole za potencijalne operacije.
U regiji je zabilježeno prisustvo specijaliziranih letjelica poput AWACS sistema E-3 Sentry, komunikacijskih aviona E-11A BACN, kao i izviđačkog aviona U-2 Dragon Lady. Uz njih, raspoređeni su borbeni avioni F-15E, F-35A, F-16, F-22, EA-18G i A-10, čime je formirana jedna od najsnažnijih zračnih koncentracija u posljednjim decenijama.
Od početka godine zabilježeno je više od 250 teretnih letova transportnih aviona C-5M i C-17A s vojnom opremom, uključujući dodatne sisteme protuzračne odbrane THAAD i Patriot. Time se dodatno jača zaštita američkih baza i saveznika u regiji.
Iako zvanični razlozi ovakvog rasporeda nisu u potpunosti pojašnjeni, analitičari navode da bi se moglo raditi o demonstraciji sile, odvraćanju ili pripremi za eventualnu eskalaciju. Istovremeno, ovako masovno prisustvo američkih snaga značajno povećava tenzije u već nestabilnoj regiji.
Historija pokazuje da koncentracija vojne moći ovog obima često prethodi ozbiljnim političkim ili sigurnosnim prelomnim trenucima. Ipak, do sada nema potvrda o pokretanju direktnih vojnih operacija.
Situacija se pomno prati, a daljnji razvoj događaja ovisit će o diplomatskim, sigurnosnim i političkim potezima svih uključenih strana.