Osman ef. Mustafić, je poginuo na današnji dan, 11.maja 1994. godine.
14. augusta iste godine dodijeljen mu je posthumno Zlatni ljiljan.
Najbliži saborci, rodbina i prijatelji jednoglasni su u stavu da je Osman istinski žudio da postane šehid. To mu je bila jedina želja i jedini cilj o kojem je stalno govorio.
Po svjedočenju najbližih, noć uoči pogibije sanjao je svoju smrt. Saborcima i prijateljima rekao je: “Sutra sam šehid, ako Bog da!”
S majkom Eminom se halalio, kazavši joj da više neće doći, a s nenom Zulkom popio je “posljednju kahvu”.
Svima je nagovijestio svoj “odlazak”. Njegove posljednje riječi nakon ranjavanja, kako svjedoče njegovi saborci, bile su:
“Poselamite mi moje kod kuće”, iza čega je podigao ruke kao da uči dovu, a potom ih svezao kao na kijamu.
Njegovoj dženazi, koju je predvodio brat Izet, 12. maja 1994. godine prisustvovalo je dvije hiljade ljudi, od čega osamdesetak kolega imama.
Pokopan je u porodičnom mezarju na Brigovima kod Bužima.