Progonjen onim što je učinio, Dražen Erdemović nije mogao dugo šutjeti. U martu 1996. godine, nakon što je svoju priču ispričao jednoj američkoj novinarki, uhapšen je u Srbiji i ubrzo izručen u Haag. Tamo je postao prvi optuženik koji je, bez nagodbe, priznao krivicu za zločine protiv čovječnosti.
U julu 1995. godine u zaštićenoj zoni, koju je proglasilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i koju su trebale štititi snage UN-a, vojska, policija i paravojne formacije bosanskih Srba počinile su jedan od najvećih zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. U samo nekoliko dana ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, dok su žene, djeca i starije osobe prisilno protjerani.
Povodom godišnjice genocida u Srebrenici donosimo priču o svjedoku pokajniku Draženu Erdemoviću.
U tišini haške sudnice, riječi Dražena Erdemovića odzvanjale su težinom nezamislivog zločina. Bivši pripadnik **10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske (VRS)** stajao je kao svjedok Tužilaštva na suđenju Ratku Mladiću i mirnim, gotovo mehaničkim glasom opisivao kako je, zajedno sa svojim saborcima, u jednom danu strijeljao više od hiljadu bošnjačkih muškaraca i dječaka, priznavši pritom da je lično usmrtio između 70 i 100 ljudi.
Njegovo priznanje, prvo takve vrste pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, nije bilo samo ključni dokaz u procesu protiv Ratka Mladića, već i duboko potresna ispovijest čovjeka koji je postao dio mašinerije za ubijanje, a potom odlučio progovoriti, progonjen, kako je rekao, vlastitom savješću i duhovima prošlosti.
Tog jula 1995. godine dan na poljoprivrednom dobru Branjevo kod sela Pilica, nedaleko od Zvornika, počeo je kao i svaki drugi. Međutim, oko deset sati ujutro dolazak prvog autobusa prekinuo je prividnu svakodnevicu. U njemu su bili muškarci i dječaci iz Srebrenice, od petnaestogodišnjaka do staraca od oko 60 godina. Bili su u civilnoj odjeći, vezanih ruku i s povezima preko očiju.
Erdemović i još sedam pripadnika njegovog odreda dobili su naređenje od oficira Brane Gojkovića: „Strijeljajte ih.“
Ono što je uslijedilo bio je metodičan i hladnokrvan masakr koji je trajao gotovo šest sati. Zarobljenici su izvođeni iz autobusa u grupama od po deset, postrojavani na livadi iza zgrade farme i ubijani rafalima iz automatskih pušaka s leđa. Autobusi su neprekidno pristizali – između 15 i 20 njih tokom tog dana.
„Tog dana strijeljali smo između 1.000 i 1.200 civila“, posvjedočio je Erdemović.
Krvoproliće je zaustavljeno tek oko 16 sati, kada je njihovu „smjenu“ preuzela druga jedinica iz Bratunca.
Nakon masakra na Branjevu, isti visoki, sijedi potpukovnik Vojske Republike Srpske, koji im je ujutro prenio instrukcije, vratio se s novim zadatkom: u Domu kulture u Pilici čekalo je još oko 500 zarobljenika koje je trebalo pogubiti.
Prema Erdemovićevom svjedočenju, tada su on i ostali pripadnici 10. diverzantskog odreda odbili izvršiti naređenje. Sjedili su u kafiću preko puta Doma kulture i slušali pucnjeve i eksplozije dok su vojnici iz Bratunca izvršavali i taj zadatak.
Ko je bio Dražen Erdemović prije nego što je postao egzekutor?
Rođen je 1971. godine u Tuzli, u radničkoj porodici mješovitog porijekla – majka Hrvatica, otac Srbin – i odrastao je u multietničkom duhu tadašnje Jugoslavije.
Po zanimanju bravar, vojni rok služio je u JNA, a s izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini našao se u vrtlogu događaja u kojem su, kako je kasnije rekao, izbori bili svedeni na puko preživljavanje.
Nakon kratkog perioda provedenog u HVO-u, 1994. godine priključio se Vojsci Republike Srpske, prvenstveno iz ekonomskih razloga i kako bi izbjegao prisilnu mobilizaciju.
Raspoređen je u elitni **10. diverzantski odred**, koji je bio direktno potčinjen Glavnom štabu Vojske Republike Srpske.
Tokom svjedočenja i sudskog procesa Erdemović je tvrdio da je bio suočen s ultimatumom. Kada je pokušao odbiti učešće u strijeljanju na Branjevu, nadređeni mu je, prema njegovim riječima, zaprijetio smrću.
Poruka je bila jasna: „Ubij ili ćeš biti ubijen.“
Iako Haški tribunal kasnije nije prihvatio prisilu kao potpunu odbranu od optužbe za ubistvo, taj argument je uvažen kao značajna olakšavajuća okolnost koja je uticala na visinu njegove kazne.
Progonjen onim što je učinio, Erdemović nije mogao dugo šutjeti. U martu 1996. godine, nakon što je svoju priču ispričao jednoj američkoj novinarki, uhapšen je u Srbiji i ubrzo izručen u Haag.
Tamo je postao prvi optuženik koji je, bez nagodbe, priznao krivicu za zločine protiv čovječnosti. Njegova odluka da progovori bila je, kako je objasnio, vođena dubokim osjećajem grižnje savjesti i potrebom da javnosti ispriča istinu o onome što se dogodilo u Srebrenici.